03.09.2007., ponedjeljak
(H@cker) Ubojiti smiješak, 1. poglavlje
|
Kažu da prije smrti vidite neko bijelo svijetlo, kao na kraju tunela. Neki nemaju tu sreću: vide samo jedan osmijeh. Popraćen razgovorima i žamorom ljudi oko sebe, popunjavao je neki službeni formular na računalu. Na stolu umjereno natrpanom papirima i koječim drugim kočio mu se natpis „C. J. Dowell“. Izgledao je potpuno opušteno, što se ne bi moglo reći za ostatak ljudi koji su sjedili na okolnim stolovima. Dowell je pogledao na sat i dobacio kolegi za susjednim stolom: - Ja odoh na pauzu za ručak, već mi blješte ova slova na monitoru… - bila je to laž, ali već je bio istreniran: na njemu se nije moglo primijetiti. - No Jamese, molim te što kraće, i ja sam već gladan! – odvrati podeblji susjed Max ništa ne sumnjajući i nastavi buljiti u svoj monitor. - Pola sata Max, samo pola sata - sa smiješkom odvrati Dowell i laganim korakom se uputi prema liftu na kraju prostorije. Lift je bio krcat, što ga nije začudilo, pošto su svi oni ovisnici o ušećerenim krafnama jurili da ugrabe nekoliko svježih oko podneva. James Dowell pozdravi nekoliko poznanika s kata iznad, pa se s njima nastavi spuštati u prostrano, ali napučeno predvorje. No izdvojio se iz rijeke onih koji su hitali prema zalogajnicama i pekarama, te produžio prema obližnjem parkiralištu gdje je očekivano ugledao svoj BMW Z8. Nakon nekoliko minuta vožnje kroz gradsku vrevu, parkirao je pokraj neke prodavaonice alata i propješačio nekoliko stotina metara po širokom i uređenom nogostupu. Tad naglo zastane, osvrne se pomno i neupadljivo oko sebe, te zakorači u dvorište kuće pred kojom je stao. Stojeći na izlizanom otiraču, pokucao je s tri odmjerena udarca na vrata i pričekao. Začulo se naglo utišavanje glazbe, potom ubrzani koraci, otključavanje brave, i uskoro se na dovratku pojavi mladić smećkaste duže kose i krhke građe. Oči su mu odavale iznenađenje gledajući Jamesovu priliku na vratima. Dowell se osmjehne i upita: - Mark Tudson? - - Da, ja sam. Izvolite gospodine…? – reče mladić uzvraćajući osmjeh. Umjesto odgovora, svejednako se smiješeći, James podigne pištolj i tri puta pritisne okidač. Nije se čulo ništa do tri sasvim tiha hica, i tup udarac beživotnog tijela o tlo. Ne osvrćući se više, spremi pištolj u futrolu pod ramenom i krene istim putem prema automobilu. U elegantnom crnom odijelu, koračao je polako i pjevušio nešto za sebe. Ništa na njemu nije ostavljalo dojam kako je prije pola minute posijao smrt. |
0