07.09.2007., petak
(H@cker) Ubojiti smiješak, 2. poglavlje
|
- Konačno! – usklikne Max i užurbano se ustane iz stolice te krene prema liftu, još gledajući Jamesa kako prilazi za vrećicom u rukama, a koja je odzvanjala od mirisa svježih peciva sa čokoladom. Srdačno se nasmiješivši kolegi koji se preznojio i od same pomisli na skorašnji obrok, Dowell je sjeo i počeo kupiti svoje stvari sa stola. Iako ima još (minimalno, mislio je u sebi) dvadeset minuta prije nego se Max vrati i ustanovi da je nestao, on već mora biti podalje. Za svaki slučaj. Jer rizik mu se sad zbilja nije isplatio, a nije da ga nije volio. I dok je motor BMW-a besprijekorno i sa karakterističnim tihim brujanjem radio svoj posao na pomalo praznoj cesti, nekoliko kilometara dalje jedan podeblji čovjek upravo je svjedočio iznenadnom i u pismu ostavljenom otkazu na praznom stolu sad već bivšeg kolege. James je ubrzao, ostavljajući uži centar grada iza leđa i približavajući se dobro poznatom kompleksu novo izgrađenih stambenih zgrada. Uskoro je parkirao blizu jedne, te ruku zauzetih stvarima koje je pokupio sa stola, ušao kroz ulazna klizna vrata. Nije nikud skretao, već je samo nastavio ravno, prema srebrnim vratima lifta koja su se polagano otvarala. U liftu je već netko bio: čovjek srednjih godina u plavo-sivoj uniformi i dobroćudnim izrazom lica. - Treći kat, gospodine Dowell? – priupita ga dok se približio. - Molio bih, Roy. – odvrati James sa smiješkom i pričeka desetak sekundi, koliko je bilo potrebno da se lift uspne na treći kat i otvori vratnice. Ne pogledavši više čovjeka u dizalu, James iziđe, skrene lijevo i zaputi se prema dobro mu poznatim vratima na kraju hodnika. Sad se mogao lagano opustiti, nije morao biti više na oprezu, jer je tu bio na sigurnom. Provukao je karticu kroz čitač postavljen na bravi i uz lagani „klik“ otvorio vrata te zakoračio u stan. Stvari je ostavio na stoliću u kutu pored vrata, i prišao malom zidnom zaslonu na kojem je nakon nekoliko trenutaka odabrao opciju „Uključi središnji računalni sustav“. Čekao je nekoliko trenutaka, a zatim mu se iz zvučnika postavljenih na stropu u obratilo računalo: - Glasovna identifikacija! - - James je, Del. - odvrati Dowell. Nakon nekoliko trenutaka, računalo progovori. - Autentičnost potvrđena. Dobro došli, Christoper James Dowell! - Hvala... – odvrati James i produži u sljedeću plavo obojanu prostoriju. Jedan cijeli zid prekrivao je monitor, koji je zasad bio ugašen. Iz te središnje prostorije stana vodila su dvoja vrata, ne uključujući ona kroz koja je došao. Na sredini sobe je stajao stol sa komandnom pločom i velikim kožnim stolcem s naslonom. Na stol je James odložio par manjih uređaja iz džepa, te pritisnuo nekoliko tipki na ploči, upalivši monitor. - Današnje vijesti molim, Del! – obratio se ubrzo računalu, i krenuo prema vratima desno od stola. Računalo ga je nijemo poslušalo, ispunjavajući pritom monitor vijestima i sortirajući ih prema vrsti. Ušao je u tu drugu prostoriju, kojoj se nisu vidjeli zidovi, već samo neke metalne konstrukcije koje su ličile na ormare. Dowell je opet progovorio: - Del, otvori sef broj 3! - Uskoro su vrata jednog sefa kliznula u stranu, otkrivajući u svom prostoru desetak pištolja s pripadajućim okvirima. No, sef je imao i praznih mjesta. James izvadi pištolj ispod sakoa, izvadi šaržer te izbaci metak zaostao u cijevi. Zatim ga položi u utor u sefu i reče: - Del, zatvori trojku! - Vratio se u prostoriju s monitorom, sjedajući u fotelju i proučavajući vijesti. Ubrzo je pronašao ono što je tražio: - Del, uvećaj vijesti broj 47! - Uskoro je monitor ispunila jedna novinarka s mikrofonom u ruci, i komešanjem maglovitih ljudi iza sebe. Zvučala je vrlo nervozno i zabrinuto: - Upravo se javljam sa poprišta ubojstva koje se dogodilo prije nepunih sat vremena! Neslužbeno doznajemo da je mladić ubijen s tri precizna hica u glavu i prsa, iz pištolja zasad nepoznatog kalibra, a policijski istražitelji ne daju nikakve izjave za javnost. Inače, ovo mirno naselje ne pamti kad je prije… - U tom trenutku Dowell ugasi monitor pritiskom na tipku. Nekako se mračno osmjehivao i na licu mu se mogao primijetiti samozadovoljan izraz. Nekoliko trenutaka potom, opet je imao bezizražajan izraz lica i kao da je bio utonuo u duboka razmišljanja. Odatle ga trgne računalo: - Poziv sa sigurne linije! – - Prespoji, Del. – reče James nimalo iznenađeno. |
0