15.09.2007., subota
(H@cker) Ubojiti smiješak, 4. poglavlje
|
Ušavši u stan, upalio je računalo. Nakon autorizacije, obratio se: - Del, otvori mi sve sefove u oružarnici - Upalio je svjetlo i ušao u prostoriju sa širom otvorenim sefovima. Prvo je odabrao jednu tanku pancirnu košulju sa stalka, zatim uzeo dva Smith&Wessona s prigušivačima, i jedan nož kojeg je zavezao ispod rukava. Odijelo ga je čekalo u spavaćoj sobi. Obukao se, pištolje zadjenuo u posebne futrole iza leđa i ponovno izišao van. Magla se činila još gušća, ali je bez većih problema pronašao BMW. Vozio je nekih dvadesetak minuta, i pritom prošao kraj nekoliko prometnih nesreća koje su se zbog smanjene vidljivosti dogodile na cesti. Uskoro mu je za oko bio zapeo neboder kojeg mu je jučer Del projicirao na monitor. Parkirao je dva ugla dalje i obišao neboder približavajući mu se sa stražnje strane. Sad se već šuljao, pazeći da ne bude opažen. Pred stražnjim vratima stajao je samo jedan čovjek u crnom, očito stražar. Odvratio mu je pažnju kamenom bačenim u suprotnu stranu, prišao mu nečujno s leđa i udario ga rukohvatom pištolja u potiljak. - Ionako je već dovoljno mrtvih bilo – pomisli u sebi, dok ga je odvlačio u obližnji busen grmlja. Nečujno je otvorio vrata desetak centimetara i pričekao nekoliko sekundi. Nije čuo nikakve glasove unutra, niti ikakve sirene ili alarme koje je možda aktivirao. Ušuljao se u malenu prostoriju, iz kojeg su vodila jedna vrata te požarne stube. Nije se želio dovesti u opasnost da bude otkriven, pa je započeo svoj dug uspon požarnim stubama. Išao je bržim korakom uz stotine stuba, jer uskoro će netko otkriti da nedostaje čovjek na straži. No unatoč brojnim stepenicama i brzom koraku, nije se umorio; očito je bio u formi. Nakon desetak minuta, došao je do kraja stepenica i prislonio uho uz vrata slična onima koja je vidio u prizemlju. Razabrao je dva dublja glasa, ali činila su mu se udaljena, pa je otvorio vrata. Našao se u malom hodniku, koji je vodio u jedan veći, i iz kojeg su dopirali muški glasovi. Izvadio je pištolje, tiho ih repetirao, duboko udahnuo i osmjehnuo se. Čim je začuo sve življi razgovor, snažno se otisnuo nogama i bacio se u glavni hodnik pucajući u padu na dvojicu stražara pred velikim vratima. Iznenađeni, nisu stigli reagirati i primili su svaki po metak u trbuh. Dok se James podizao s poda, ova dvojica su se skljokala uz glasni tresak na pod. Dowell ih promotri iz bližega, i prokomentira: - Preživjet ćete… - Zatim pritisne kvaku na vratima i uđe u dug hodnik na čijem su kraju bila još jedna vrata. - Nikakvo čudo što nitko nije čuo ovu dvojicu kako padaju, hodnik je predug, a vrata predebela. – reče u sebi. Priđe korakom tim zadnjim vratima i pokuca na njih. Iznutra se začu glas starca: - Naprijed Maria, kavu ostavi na stoliću do… - James zakorači unutra s podignutim pištoljima i zatekne starca, kojem je sad vidio cijelo lice, kako sjedi za radnim stolom. Sekundu kasnije, razrogačene oči i poluotvorena usta ostavljale su dojam potpunog iznenađenja i straha. Starac mucavo progovori: - Ja, Christopere…ne, što vi…? - James se samo osmjehne i pritisne oroz svakog pištolja po dva puta. Starac se mrtav prevali na radni stol, a Dowell, prije negoli je počeo trčati nazad, promumlja: - Rekao sam vam da ne volim kad me tako zovu. - Sad mu je hitnja bila najvažnija, pa je u četiri sekunde prošao kroz hodnik i pokraj ranjenih stražara. U trenutku kad je dohvatio kvaku na vratima za požarne stube, pogodi ga metak u leđa: novi stražar je bio na početku malog hodnika i pucao u njega. James ga pogodi u ruku kojom je držao pištolj i sjuri se niz stepenice stišćući zube, jer iako je pancirka bila zaustavila smrtonosni metak, nije mogla zaustaviti i bol. Preskakivao je po pet stuba odjednom, došavši tako do prizemlja za nepunih dvije minute. Nogom razvali zaključana izlazna vrata i izjuri van. Tamo se stražar kojeg je bio neutralizirao upravo bijesno digao iz grmlja i uočio ga. Nije bilo vremena za izvlačenje pištolja, pa mu James sa desetak metara baci nož i zari mu ga sred prsa. Dao se u trk, i uskoro je bio za volanom BMW-a jureći kroz gužvu. Suprotno brzini auta, polagano je u sebi razmišljao koliko mu je maksimalno vremena ostalo dok ostatak ekipe ne pohvata konce tko im je upravo likvidirao šefa. Do dolaska ljudi poslanih za njim očekivao je maksimalno dvadeset minuta, tako da je imao vremena svratiti do stana. Parkirao je pred samom zgradom, na kolnik, i uletio unutra. Pritiskao je dugme za lift, dok se vrata nisu otvorila. Žurno je ušao unutra, a nepoznati lift-boy ga je upitao: - Treći kat, gospodine? - Pogledavajući na sat brzo mu je kimnuo, misleći samo na to da brže dođe gore. Uskoro su se vrata otvorila i on je potrčao van, te kao ukopan stao pet metara ispred vrata stana. Upravo mu je došlo do mozga…kako je taj nepoznati lift-boy, kojeg je prvi put vidio, znao kat na kojem stanuje? Brzo je izvadio pištolj, ali dok se okretao, strelica za uspavljivanje mu se zabije u vrat. Iščupao ju je i podigao pištolj ciljajući dvije mutne prilike koje su mu se približavale. Pokušao je opaliti, ali ruka više nije slušala. Pao je prvo na koljena, te u zadnjem pokušaju da se odupre omamljivanju, podigne glavu. Tada nastupi mrak. |
0