19.09.2007., srijeda
(H@cker) Ubojiti smiješak, 5. poglavlje
|
Polagano je otvarao oči i dolazio k svijesti. Imao je osjećaj kao da izranja iz neke velike morske dubine na kopno. Uskoro je protresao glavom i postao svjestan svega oko sebe. Sjedio je na metalnoj stolici, zavezanih ruku i nogu. Pokušao je pomaknuti spone, ali bile su prečvrsto stegnute da bi ih mogao pomaknuti. Sad je promotrio i prostoriju u kojoj se nalazio: bila je poprilično mala, i prazna, izuzev trepereće lampe koja mu je visjela iznad glave. Bio je namješten tako da gleda ravno u ulazna vrata. Još je jedanput upeo iz sve snage i usredotočio se na kidanje spona. I opet bezuspješno. Upravo kad je počeo razmišljati o tome da pokuša pomaknuti stolicu, začuju se koraci izvana i netko otvori vrata. U dovratku je stajao relativno mlad čovjek, zalizane crne kose i kosih očiju, u kričavo žutom odijelu. Na usnama mu je poigravao smiješak, kao da se zabavlja. Gledali su se netremice nekoliko trenutaka, pa pridošlica prigovori: - Drago mi je što vas konačno vidim, gospodine Dowell. - - Na žalost, ja isto to ne mogu reći za vas…prvo, jer ste me zarobili, a drugo - i ne poznam vas! – uzvrati James. - Pa, nisam ja ubio svog šefa, gospodine moj… A možete me zvati Joe. - reče neznanac u žutom. - Nije mi bio šef. A sad sigurno više nije nikome. – sa hladnim smijehom će James. - Zašto ste ga ubili? – sa zanimanjem upita Joe. - Zvao me imenom. A i nisam imao što raditi za vrijeme užine. – naruga mu se. Naravno da mu nije mislio reći istinu. Joe nije znao da ga je ubio jer mu je taj isti zapečatio život prije pet godina javivši mu se nakon ubojstva osobe koju je jedinu u životu volio. Dan-danas se sjećao tih prvih desetak sekundi razgovora, u kojem je starac bio direktan, ne okolišajući nimalo: - Znam koji su ljudi ubili i isplanirali ubojstvo tvoje zaručnice. A ja ti mogu pomoći da ih pronađeš i eliminiraš. A za to bi bio i plaćen…- I tako je James, nakon šestomjesečne obuke, postao krvnikom krivaca, no s vremenom mu je postalo dosta ubijanja, pogotovo jer je Mark bio posljednji od umiješanih. Bio je postao hodajuća marioneta za ubijanje, a to mu se nimalo nije dopadalo. Iz razmišljanja ga trgne Joe, sad osornim glasom: - Ostavit ću vas malo da se ohladite od svega, a onda ćemo ponovno razgovarati nas dvojica… - - Jedva čekam. – odvrati James s neskrivenom antipatijom u glasu. Joe se okrene na peti, iziđe van, te zatvori vrata. James je znao da, ako se sad ne oslobodi, neće više dobiti prilike za to. Pokušao je ustati, no čvrsto zašarafljena stolica i spone na udovima su ga spriječile. Tada napipa mali nazubljeni dio stolice i počne s njim rezati tanke plastične, ali čvrste vrpce kojima su mu vezali ruke. Ubrzo je oslobodio jednu ruku i njome počeo trgati plastične lisice na nogama. No uto je osjetio neobičan miris u zraku. - Plin! – pomisli u sebi, no dok je udahnuo da zadrži dah, zamagli mu se pred očima. Opet je bio prisiljen biti u stanju nemoći, osjećajući se poput nekog nepomičnog trupca. I opet je uronio u mračna prostranstva njegovog uma. Lindsay. Kako mu se samo lijepo nasmiješila… Ne, ne opet. Odande ga je pak, nakon nekog vremena, dozvala kanta hladne vode koju je dobio u lice. Nije vidio tko ga je polio, jer je tek nakon desetak sekundi digao teške kapke da progleda. Očito plin nije bio samo za uspavljivanje, već i za trajnije onesposobljavanje motoričkih funkcija. - Jako mi je žao što smo morali na ovaj način. – začuje glas ispred sebe. Bio je to Joe. - Vjerujem da je. Mora da vam je srce zadrhtalo kad ste pustili plin… - odvrati James. Na trenutak se učinilo kako će Joe eksplodirati i napasti ga, ali suzdržao se: - Vidim da vama nije sasvim jasno kako ste vi u nepovoljnom položaju. - - Štošta tu meni nije jasno. Među ostalim i vaša nevjerojatna sličnost s mojim kanarincem. – ozbiljno reče James mahnuvši glavom prema Joevom odijelu. Joe se usiljeno nasmiješi, ali jasno se vidjelo kako u sebi kuha; štoviše – bližio se točki vrenja. - Odlučili smo vam dati priliku za novi život. Ako, naravno, to želite. – lažnim ljubaznim tonom prozbori Joe. - Kako ljubazno od vas. A što ja moram učiniti da ga dobijem? – pronicljivo upita James. - Oh, ništa vama neznano. Samo ćete maknuti jednu osobu s puta, a zatim ste slobodni: nitko vas neće više ništa tražiti, niti pratiti, niti išta. Samo vi i vaš život s vama. – odgovori Joe. - Kako ja znam da me nećete nasamariti? – odvrati James. - Ne znate. Ali dajem vam riječ da ćemo ispuniti te uvjete. – bezizražajno reče Joe. James se zamislio. Jedno ubojstvo, ali normalan život nazad. Ili bez ubojstva, ali s neizvjesnom budućnošću. Možda bi u nekoj situaciji bio odlučio drukčije, no bio je dozlaboga umoran od svega ovoga. - U redu – najzad reče – još jednom, i onda me pustite na miru. Joe se nasmije: - Znao sam da ćete ispravno odlučiti. Uskoro ćete dobiti sve što vam je potrebno… |
0