20.09.2007., četvrtak
(Domino) 1. Tajna ključa -prvi dio
|
Nad gustu, obraslu i sada već mračnu šumu polako se počela spuštati magla. Svi kukci, male životinje i ostala bića polako su već odavno snivala svoj zimski san. Mir, nikog na vidiku. Samo poneka noćna lutalica je znala tu i tamo proći šumom u potrazi za nečim, tko zna čim. Sav svijet bijaše zamro. Medvjedi su već odavno u zimskom snu, a ništa nije nagoviještalo da će on uskoro završiti. Šumske staze su već dugo bile puste, i iako je već proljeće odavno počelo, priroda se nije ni počela buditi. Drveće je i dalje bilo isto. Listopadno još nije počelo listati, iako ga je bilo vrlo malo, a borovi, jelke i sav ostali biljni svijet izgledao je mirno, mrtvo. Kao da mu nešto nedostaje. No ništa se nije ni moglo očekivati kad je zima kalendarski tek prije par dana završila. Uskoro će se sve s prvim životinjama početi buditi. Sve će biti vedro i veselo kako i treba. Više ništa neće spavati, a sve će početi slaviti novu proljetnu sezonu. I tako se, dok se kao i sada, u toj šumi priroda tek počela buditi, počeo rađati početak ove priče. Priče koja nije nimalo laka i koja nije nimalo jednostavna. Sve je počelo ovakve proljetne noći. Dok se priroda tek počela buditi, i dok još uvijek nikoga od stanovnika šume nije bilo na vidiku, njome su prolazile dvije prilike. Ne, nisu to bile nikakve životinje, već ljudi. Dvije osobe koje su te noći išle obaviti svoju misiju, misiju koja im je promijenila život. Ali ne samo njima, već svim stanovnicima Izgubljenog svijeta. Osobe su bile dosta niske, iako je jedna bila puno viša od ove druge. Viša je imala kratku kosu i nosila je tamne hlače. Leđa su joj bila prekrivena plaštem koji se spuštao skoro do poda. Druga je bila puno niža od prve. Imala je pomalo šiljaste uši, a na sebi je nosila halju. Boja očiju joj se, kao i prvoj osobi, nije mogla raspoznati. Osim toga, jasno se moglo vidjeti kako nosi manji štap, poput onih kakve nose stare osobe, iako ova nije bila pretjerano stara. Hodali su šumom, iako je vidljivost bila sve manja, što je bilo začuđujuće jer je već bilo proljeće. Zastali su. Jedan od njih, onaj niži, rasklopio je zemljovid koji im je pokazivao da su točno na sredini šume. Nastavili su hodati. Šumom su hodali već jako dugo, a zora je već skoro bila na vidiku. Nisu si smjeli dopustiti zastajanje, tek jedva ono od par kratkih minuta. Inače bi se pojavio Leon, onaj na koga nisu smjeli ni pomisliti, a kamoli ga susresti. Jer kad bi ga susreli, njihova bi misija ostala neobavljena, a onda bi je morao obaviti Albertov sin, sin višeg čovjeka. Hodali su šumom nadajući se da će do zore uspjeti izići iz šume. Tada bi im još samo par sati hoda trebalo da dođu do starog, razrušenog dvora, kamo su se još prije mraka zaputili. Kad su bili već nekoliko minuta hoda udaljeni od izlaza iz šume, iza sebe su začuli šuškanje. Bili su to nečiji koraci. Okrenuli su se da vide što je. Od silne se magle, koja se tek sad počela razrjeđivati, nije ništa vidjelo. Bili su prisiljeni krenuti u smjeru gdje su začuli korake. Nikoga na vidiku. Samo pustoš. Za svaki slučaj su provjerili i dalje. Ništa. Sve pusto. Nastavili su hodati. Prošli su jedva nekoliko metara. Ponovno koraci. Opet su se okrenuli, ali ništa. No bili su sigurni da ih netko prati. I ovaj put su se vratili na mjesto otkud su dopirali. Pustoš. Nigdje nikoga osim njih dvoje. Okrenuli su se kako bi nastavili put. Prema njima je hodala neka osoba. Nije bila ništa viša od Alberta. Nosila je taman plašt i imala je dugu kosu. Bio je to Leon, onaj kojega nikako nisu htjeli sresti. Bar ne tako brzo. Bio je sam, što je značilo da sa sobom nije doveo svoju brojnu vojsku. Vjerojatno je bio duboko uvjeren da će ih sam naći, što mu je na Albertovu i Rudolfovu žalost i uspjelo. Albert je stao kao ukopan, a Rudolf je stao pokraj njega. Leon im se još uvijek približavao. Kad je bio dovoljno udaljen, zastao je. Zurio je u njih. „Ah…“-izusti on odjednom. Albert i Rudolf su nepomično stajali na mjestu. Bili su uplašeni i mogli su samo pretpostaviti što će se sada dogoditi. „Gle tko nam se tu došuljao.“-nastavi pomalo zadovoljno. Moglo se vidjeti da se nasmiješio. Albert je na trenutak pomislio da je sretan jer je možda dobio na lutriji. Međutim, nije bio. „Koliko vidim, dragi moji, još niste pronašli knjigu.“-nastavi on. „To se tebe ne tiče.“-odgovori mu Albert, ali se Leon samo kiselo nasmije. „E pa griješiš, dragi moj. O toj knjizi ovisi moja, ali i budućnost svih ljudi u ovoj galaksiji. Znaš, zbilja se čudim kako možeš to reći.“ „To je moja stvar. Ako će me itko kazniti zbog nečega što sam rekao, onda ću sam odgovarati zbog toga. Nisi ti nitko i ništa da bi mi mogao suditi!“ Rudolf ih je promatrao i nadao se da ovaj razgovor neće završiti loše, iako je Leon došao samo iz tog razloga. |
0