23.09.2007., nedjelja
(H@cker) Ubojiti smiješak, 6. poglavlje
|
Pomalo su ga žuljali pištolji koje je dobio natrag, ali samo se promeškoljio u udobnom sjedalu novog auta i nastavio putem koji mu je ocrtavao GPS uređaj. Nekako mu je nedostajao dobri stari BMW, ali, mislio je u sebi, uskoro će ga imati ponovno. Samo da završi s ovim i poslije je sve moguće. - Identitet nije važan. Na toj adresi živi samo jedna osoba već dugo vremena, i sigurno je da će biti tamo. – rekao mu je Joe, pružajući mu papirić s adresom i ključeve od auta. - Poslije toga, vaše je samo da odete odande. – nastavio je prateći ga do parkirališta i pokazujući mu auto. James se zamislio, vozeći bez žurbe, i pitao se je li moguće da će za manje od dvadeset minuta opet biti sve po starom. Dobro, gotovo sve… Nešto mu tu nije štimalo, ali nije znao što. Ali možda…možda i je moguće. Trudio se skrenuti misli i skoncentrirati se na ono što ima za obaviti. Kuća je bila u zamršenom spletu ulica u kojima bi se, bez navođenja GPSom, zasigurno izgubio. Parkirao je ispred kuće i promotrio okolicu. Desetak čempresa je skrivalo neke dijelove, ali ulica se činila potpuno pusta. Ušao je u dvorište i pokucao na velika ulazna vrata, te se odmaknuo metar unazad. Sekundu poslije izvadio je repetirane pištolje i sakrio ih iza leđa. Začuo je korake. Još nekoliko sekundi…i moći će započeti ponovno. Vrata su se otvorila, i van je izišla djevojka. U trenutku dok se osmjehivao i podizao pištolje u ravnini njezine glave, nešto mu se pričinilo. Te oči. Ne, nije bilo moguće. Ruke su mu se počele lagano tresti. Djevojka ga je pogledala, očima punim straha, zbunjenosti i nevjerice. - J..James? – promucala je. Dowell je šutio te dvije sekunde, promotrivši je dobro. Opet mu je sinulo u mozgu… Kako je, zaboga, mogao biti tako naivan, tako glup? Tišinu je razbio zvuk pištolja koji su pali na pod. - Lindsay? – tiho upita James. U sljedećem trenutku bili su u snažnom zagrljaju: djevojka s očima punim suza, a James sa jednom sasvim malom, u kutu desnog oka. |
0