26.09.2007., srijeda
(Domino) 1. Tajna ključa - drugi dio
|
„Ohoho! Pa netko nam je postao hrabar“,nastavi dugokosi još uvijek onako zadovoljno, a onda mu je naglo s usana nestao taj osmijeh, „Iako se drži kao da će se upišati od straha.“ „Pripazi na svoje ponašanje. Mogao bih lako izgubiti strpljenje.“-odgovori mu mirno Albert, iako je kipio od bijesa zbog načina na koji ga opisuje Leon. No, što je mogao? Leon je jednostavno bio takav- pokvaren do srži. „Daj molim te. Nemoj mi tu izigravati neku junačinu, kad to uopće nisi. Pa daj se pogledaj. Izgledaš kao neki upišani šmrkavac.“ Albertu je tu pukao živac. Ali bez obzira na to, nije učinio ništa jer je znao da bi to moglo biti pogubno za njega. Bez knjige Prokletstava nije imao nikakve šanse protiv Leona. Uspio je savladati bijes, te mu odgovorio: „Ma vidi tko mi se javlja. Odvratna pišljiva spodoba koja na podmukli način pokušava stvoriti nešto za sebe.“ Leonu nije dugo trebalo da zakipi od bijesa. Albert je znao što slijedi, a Rudolf nije mogao vjerovati da je Albert dopustio da razgovor dođe do ove razine. Znao je i on da sada slijedi nešto iz čega će se vrlo teško izvući. „Sad ćeš požaliti zbog toga što si rekao!“-zadere se Leon i nekim se čudom vine u zrak. Albert je gledao u njega i stao u neki čudan obrambeni položaj, ako bi se to tako moglo nazvati. „Nisi pronašao knjigu, a ja, Leon Savadis, pomoći ću ti u tome!“-zadere se i ispruži ruku prema Albertu. Trenutak kasnije, iz šake mu je izlazio plavi elektricitet, koji je krenuo prema Albertu. Albert je podignuo šake iz kojih je izlazila neka žuta svjetlost. Bio je to obrambeni štit. Međutim, Albertov je štit bio preslab, te ga je pogodila struja. Sav je ošamućen pao na zemlju pored Rudolfa. Iako je bio teško pogođen, nije imao teške ozljede. Ustao je, i napao Leona istim oružjem kojim je on njega. Struja je slobodno prolazila zrakom, i kretala se prema Leonu. On je lebdio u zraku. Kad ga je struja skoro pogodila, iznenadno se pomaknuo, te ga je u punoj brzini promašila i udarila u drvo. Ono se po cijeloj svojoj sredini rascijepalo, a izgledalo je kao da ga je udario grom. Leon nije dugo čekao. Ispružio je ruku te je usmjerio prema Albertu. Međutim, ovaj se put između njih ispriječio Rudolf. Ispružio je ruku prema Leonu. „Vidi, vidi…“,zausti Leon i počne se kiselo smijati, „Kako ste vi glupa nacija. Samo mislite na druge. Spremni ste dati život radi obične gluposti. Ali dobro, ako ti je takva želja…“ Iz ruku mu je ponovno potekla struja. Rudolf je svom snagom otvarao štit, no nekim čudom mu to nije uspjelo. Inače je to mogao bez problema. Struja ga je svom silinom pogodila . Sav ošamućen je pao na pod. Činilo se da je na njega strujni šok djelovao jače nego na Alberta. Leonu se brzo na licu pojavio osmijeh. „Jedan je gotov. Sad si ti na redu.“-kaže on te se približi Albertu. On je stao u obrambeni položaj. Kad mu se na rukama stvarao elektricitet, Leon je iznenadno podignuo ruku. Albert je osjetio tešku bol u prsima. Bivala je sve jača. Polako se širila tijelom od prsa prema dolje. Osjetio je kako mu glava puca. Činilo se da je svemu kraj. Nije uspio. Sve će morati završiti njegova djeca. Pao je na zemlju. Pokušavao se podići, ali je bol u prsima bila užasno jaka, kao da ga je netko pogodio s tisuće koplja. Tijelo ga je sve više boljelo. Osjećao se kao da će se svakog časa raspasti u tisuće komadića. Pao je u nesvijest, te se skroz srušio na zemlju. Leon je stajao pokraj njih dvoje. Na Rudolfov je vrat stavio dva prsta. Zatim je ustao i došao do Alberta. Učinio je isto. „Budale. Niste se trebali miješati tamo gdje vam nije mjesto. Vidite sad što vas je snašlo.“-kaže on i ustane. Ponovno je podigao ruku. Htio ih je dokrajčiti. Taj su se tren iza drveća začuli koraci. Bilo ih je sve više te su bivali sve glasniji. Odjednom su se vidjeli mali plamenovi koji su se sve više približavali mjestu sukoba. Leon je odustao, spustio ruku, te krenuo na drugu stranu. Mogao je srediti dvojicu, ali se, iako je imao veliku snagu, nije mogao boriti protiv cijele vojske, koja mu se upravo približavala. Ubrzo je nestao u magli. Do Alberta i Rudolfa ubrzo se približila četa vojnika. Bili su u nekim oklopima, a na remenju su imali korice u kojima su držali poveće noževe. Neki od njih su pokraj noževa imali dugačke mačeve. Predvodnik čete je sjahao s konja i došao do ozlijeđenih. Na Rudolfov je vrat stavio dva prsta. Osjetilo se bilo, što je značilo da je još uvijek živ. Zatim je došao do Alberta i učinio isto. I njegovo je srce još kucalo. „Brzo!“- oglasi se glavni vojnik s pomalo jačim glasom- „Još su živi. Još uvijek ih možemo spasiti.“ Dvojica vojnika koja nisu imala mačeve donijela su nosila. Predvodnik je prema njima ispružio ruku. Ovako je bilo sigurnije nego da ih netko drugi stavi na nosila, kako ih ne bi još jače ozlijedio. Albert i Rudolf odjednom su se pojavili na nosilima. Predvodnik čete je ponovno podigao ruku, te su nosila počela lebdjeti, a on je ponovno sjeo na konja. Odveli su Rudolfa i Alberta u dvor, kako bi ih liječnici spasili. U maloj sobici, pokraj kreveta, na stolici je sjedila starija žena. Imala je napola sijedu kosu, a na sebi je nosila bijelu haljinu. Iz plavih očiju, koje su podsjećale na duboki ocean, počele su joj teći suze. Nije mogla vjerovati da bi se njenom vlastitom sinu mogla dogoditi takva nesreća. Sjedila je na stolici i s nestrpljenjem čekala vijest. Onu koja će je olakšati, ali po svemu sudeći čekala je onu koja će je jako uzdrmati. Puna tri i pol sata je čekala da se pojavi Artemon i da joj priopći jednu od tih vijesti. Poveća vrata sobe su se otvorila. U nju je ušao visok čovjek, duge plave kose, a u ruci je nosio dugačak štap. Na vrhu štapa nalazio se plav, lijepo izbrušen kamen. Sa njegova lijevog ramena spuštao se tamnoplav plašt, sve do poda. Taj mu je plašt prekrivao polovicu prednjeg dijela tijela i polovicu stražnjeg. Odložio je štap na obližnji stol. Došao je do žene koja je sjedila na stolici i na njeno lijevo rame položio desnu ruku. Ona kao da nije ni primjetila da je on tu. „I?“-upita ga žena tužnim glasom. Iako je izgledala kao da nije svjesna ničega oko sebe, čini se da je ipak čula kada je Artemon ušao u sobu. „Žao mi je, Mirta.“-odgovori on. Mirta je okrenula glavu, a iz očiju su joj počele teći suze puno jače nego do sada. „Ne, nije istina.“-kaže ona glasom koji je sa svakim izrečenim slovom bio sve tužniji. „Žao mi je. Nisu mogli ništa učiniti. Rudolf se uspio spasiti, ali za njega nije više bilo nade.“ Mirta je ustala sa stolice i okrenula se prema njemu. I on je bio u suzama, a što je više govorio, ona je sve jače plakala. Nije mogla vjerovati da se takvo zlo dogodilo njezinom rođenom sinu. „Doktorice su davale sve od sebe, ali više nije bilo nade. Nisu ga mogle spasiti.“ „Ne… Nije istina… Nije umro. Reci mi da nije umro!“ „Žao mi je. Volio bih da je drugačije, ali to ne mogu promijeniti.“ „Ne! Reci da je još živ! Reci da će sada proći kroz ova vrata i da će…“-počne ona i dođe do Artemona. Naslonila je glavu na njegove grudi. Artemon ju je zagrlio kako bi joj bar malo pomogao, iako joj to nije moglo vratiti sina. „Bože moj, što ću reći djeci? Kako ću im objasniti…“-počne govoriti, ali nije mogla. Više nije mogla. Samo je stajala u Artemonovu zagrljaju i plakala. Plakala je iako je znala da to neće ništa promijeniti… (Kia: Sretan rođendan, Domino!!! (Žao mi je, nisam mogla odoljeti! ;)) ) |
0