02.10.2007., utorak

(H@cker) Ubojiti smiješak, 8. poglavlje

Ujutro se probudio prije nje, poljubio ju u čelo i ustao se da izvadi pištolje na stol. Pogled u spremnike nije mu se baš svidio: imao je po jedan metak u svakom. Očito mu Joe nije vjerovao. Izvadio je jedan metak, strpao ga u džep i prišao sanjivoj Lindsay:
- Dušo, vratit ću se najkasnije za sat vremena – prišapće joj na uho.
Ona ništa ne odgovori, samo ga ovlaš poljubi i osmjehne se.

James se okrene i iziđe u prohladno jutro, te se odveze ukradenim autom prema gradu koji je bio oko pola kilometra ispred. Nakon desetak minuta polagane vožnje ulicama, našao je ono što se nadao naći: prodavaonica oružja. Vlasnik, koji je izgledao kao da se netom probudio, upravo je okretao natpis „Otvoreno“ na vratima. Bio je pomalo iznenađen brzinom kojom mu se prva mušterija stvorila pred vratima.
- Dobro jutro – reče James posežući rukom u džep, izvadivši metak i stavivši ga na pult – molio bih četrdeset ovakvih primjeraka. -

Trgovac uzme metak, prouči ga i vrati Jamesu:
- 9 milimetara, kalibar .40, pretpostavljam? -
Dowell samo kimne, a trgovac se da u potragu po kutijama iza sebe uz komentar:
- Nije da imamo čestu potražnju za tim modelima… -
No uskoro izvadi pet kutija na pult i reče Jamesu:
- Četrdeset komada, to će biti 25 dolara… -

U trenutku dok je isplaćivao novac, Jamesu se učini da čuje Joeov glas. Zbunjeno je podigao glavu i shvatio kako glas dopire iz TV prijamnika u kutu trgovine.
Pomnije se zagledao u njega i razaznao kako na ekranu titra njegova slika, praćena Joeovim glasom:
- Čovjek je naoružan i iznimno opasan: ako ga slučajno primijetite, odmah kontaktirajte najbližu ispostavu FBI-a… -

Sad se i trgovac zagledao u televizor, i nije mu dugo trebalo da shvati tko je pred njim. Odnosno, tko je bio pred njim. Jer u tih nekoliko sekundi što je gledao ekran, James je iščeznuo iz njegove trgovine. Ni minutu poslije, Dowell je pomalo nervozno iskočio iz auta i protrčao kroz motel do sobe broj 6. Osjetio je kako ga obuzima djelomično olakšanje kad je vidio Lindsay kako sjedi na naslonjaču u sobi i gleda TV. Imala je zabrinut izraz lica i zaustila je da nešto kaže, ali James je prekine:
- Čuo sam već sve. Krećemo iz ovih stopa! -

Pošto su ionako bili bez ikakve prtljage, James je primi za ruku i tako izjure van pred zbunjenog recepcionara. Čini se da on još nije gledao TV, ili je jako dobro prikrivao strah. James mu ostavi novčanicu na pultu i potom izjure van, sjedajući žurno u automobil. Dok je jurio autocestom, izvadi pištolje i pruži ih Lindsay. Ona ih smeteno prihvati s upitnim pogledom. Potom James izvadi kupljene kutije sa streljivom i upita ju:
- Znaš li ih napuniti? -
Lindsay se nekako sumorno osmjehne i reče:
- Da, nažalost znam. Morala sam svašta naučiti otkad...otkad si bio otišao. -

Pomalo zatečen, James je pogleda i nasmije joj se. Ona mu uzvrati istom mjerom, pružajući mu prvi pištolj koji je napunila. Uskoro su oba bila puna i napeta u Jamesovim futrolama na pojasu iza leđa.
Nakon dva sata vožnje, parkira se na odmorištu. U jednom potezu skinuo je majicu, a Lindsay iznenađeno reče:
- Jamese, zar ne misliš da stvarno nije vrijeme… -
No nije nastavila rečenicu jer je uskoro shvatila kako James skida pancirku sa sebe. Ugledala je tamnu masnicu na njegovim leđima i spljošten metak na pancirki, koji ju je prouzročio. Srce joj se stegnulo od pomisli što bi bilo da ju nije imao na sebi.
- Molim te, obuci je… - obrati joj se James pružajući joj pancirku – lagana je i ne vidi se ispod odjeće, a bit ćeš sigurna ako dođe do okršaja.

U očima mu se caklila briga pomiješana sa strahom, ali i jednom odlučnošću: neće je opet izgubiti. Lindsay nije vidjela smisla u opiranju i nagovaranju da je on zadrži, pa je prihvatila i obukla. No znala je da će na njega prvog pucati ako ih negdje opaze. Šutjeli su, ali sve je među njima bilo izrečeno. Kratak, ali snažan zagrljaj prije nego su krenuli dalje samo je potvrdio da nijedno od njih ne želi više bez onog drugog. Pa i pod cijenom smrti.



<< Arhiva >>

0