05.05.2008., ponedjeljak

(FrozeN) Fakultet; 1. Fakultet

Toplo junsko podne je grijalo grad. Veseo dan se primjetio i na šetačima koji su kružili parkovima i prometnoj gužvi. Studenti su upravo završavali školsku godinu. Opća radost se najviše primjećivala na studentima četvrtih razreda koji su završavali svoje školovanje. Čuo se prigušeni krik zvona jedne od zgrada. To je bio fakultet Kriminalističkih nauka. Ubrzo je predvorje bilo prepunjeno raznim licima. Učenici koji su upravo primili diplome izlaze na široka staklena vrata. Šire se čestitke na račun završenja školske godine. Jedan se učenik (ustvari, bivši učenik) zadržao na stepenicama blijedunjavo gledajući list papira.
- Ej, Lucase, nećeš s nama – začuo se jedan ženski glas.
Stasit momak na stepenicama podiže pogled prema glasu, pomjeri svoju svijetlo smeđkastu kosu koja se spuštala do ispod ušiju, a plave oči mu zasjaše. Iako je bio neodoljiv djevojkama, završio je fakultet najvećom ocijenom. Bio je jako muževan, pomalo mišićav i lijepog lica. Ispod stepenica je stajala grupa omladine pogleda uperenih prema njemu. Shvatio je da mu se obraća plavkasta ljepotica u grupi.
- Ne bih, hvala - nećkao se Lucas.
Nije bio raspoložen za društva, želio je samo otići kući i odmoriti se od napornog dana.
- Hajde čovječe biće nam ludo, sad kad smo završili - dobaci mu iz grupe koštunjavi mladić.
- Neću, nemogu, zaista, odoh kući, hvala narode - odgovori mu usilno se osmijehujući.
- OK drugar, kako hoćeš - odvrati mu ovaj.
Ispratio ih je samo pogledom dok su se udaljavali smijući se i veseleći se. Upravo u tom trenutku začu zvono svog mobitela. Hitro ga izvuče i samo baci pogled prema displeju. Na njemu je pisalo "ujak Hale".
- Reci ujka - odgovori iznenađeno. Zaista je i bio iznenađen jer se najmanje nadao da će čuti glas Halea Andersona.
- Ej Luke hajde navrati kod mene u ured hitno je.
- Ujka je li baš tako hitno, umoran sam... - govorio je nervozno.
- Da, jeste dođi odmah baš je hitno. Mislim da imam poslić za tebe.
- Uredu, eto me - odvrati Lucas.
On siđe niz stepenice i uputi se prema izlazu iz dvorišta.


* * *


Prašnjava stakla na policijskoj postaji su odbijali sunčevu svjetlost. Upravo je tu, na drugom spratu policijske postaje bio ured detektiva Halea Andersona. Bio je poznat, naročito u svom gradu jer je rješavao jedne od najmisterioznijih slučajeva i raskrinkavao bande. Bio je tu za sve. U njegovom uredu su se čuli glasovi. Jedva su se čuli, jer su očito pričali o nečemu tajanstvenom. Uz prozor, na širokoj crnoj fotelji je sjedio prosijed čovjek, svijetloput, prosječne visine i u elegantnom odijelu i kimao glavom u znak razumijevanja, dok ga je od drugog čovjeka dijelio njegov radni stol. Hale je bio pomalo zamišljen i gutao je svaku riječ drugog čovjeka koji je sjedio u udobnoj sivkastoj stolici. Još dok je Lucas bio dječak, volio je sjediti u toj stolici koja je bila prislonjena uz zid i govorio je kako je udobna. Hale je imao i mali stolić koji je primicao Lucasu kad je želio crtati, iako ga je više slušao, odnosno njegove razgovore, nego što je crtao. Sad je ta stolica bila prekoputa Halea i njegovog stola pretrpanog papirima i na njoj nije sjedio Lucas već visok i sijed čovjek. Imao je otprilike četrdeset i devet godina i već su mu se oči počele mutiti od starosti. Mahao je rukama objašnjavajući Haleu nešto.
- Gospodine Anderson, ja vas od srca molim - govorio je tamnim i prigušenim glasom - Obraćao sam se Ministarstvu obrazovanja i vladi, koji su me uputili kod vas. Govorili su kako vi znate šta treba poduzeti povodom mog pitanja.
- Gospodine Nolan, na pravom ste mjestu, i zaista me zanima vaš problem - govorio je Hale zamišljeno - Ali nemam drugih prijedloga. Ovo je krajnje ozbiljan slučaj i ne smijemo se izlagati. Imam potpuno povjerenje u svoga nećaka i vjerujem da će uz moju pomoć daleko dogurati, vjerujte mi.
- Ne znam šta da vam kažem - reče Andy Nolan negodujući - ja jesam direktor medicinskog fakulteta i zaista me brinu ova dešavanja, a naročito sigurnost učenika. Vi znate da učenici tu spavaju. Ne smijem njihov život dovoditi u opasnost. Ako vi mislite da je to jedini izlaz, pristajem. Na neki način moram otkriti to čudovište, iako neznam je li pitanje o profesoru ili studentu, i nadam se da ćete pomoći da razotkrijemo ko je.
- Ne brinite gospodine Nolan, svaki problem se da riješiti - reče Hale i podiže pogled prema vratima - A, evo ga. Moj nećak Lucas Anderson.
U sobu uđe isti stasiti mladić svijetlo smeđkaste boje. U trenutku kad je otvorio vrata, kroz njih procuri svijetlost i još više obasja plakate na zidovima na kojima su uglavnom bili isječci iz novina, neki dokumenti, slike, i izraženi natpisi "Traži se".
- Zvao si me ujka - reče Lucas vireći iza vrata, a zatim uđe. Hale ustade i pođe mu u susret sa smiješkom. Prebaci mu ruku preko ramena i reče obraćajući se Andyu
- Lucas je upravo završio kriminalistički fakultet - reče Hale ponosno - najvećom ocijenom, desetkom. Biće na svog ujaka.
Na ovo se obojica nasmijaše. Andy ih je samo pratio pogledom.
- Sjedi, Luke - reče Hale i primiče mu drugu stolicu.
- Reci ujka - odgovori on sjedajući - šta ti treba?
Hale se prvo zavali u svoju fotelju na točkiće pa otpoče:
- Luke ovo je gospodin Andy Nolan, direktor medicinskog fakulteta...
- Drago mi je - upade Lucas i rukova se s Nolanom
- Ima problem za koji sam mislio da si ti pogodan - nastavi Hale - Naime, mislim da si čuo za tri ubistva na medicinskom fakultetu, jedan profesor i dva učenika?
- Da, jesam. Pročitao sam u novinama o tome - reče Luke nesigurno. Nije mnogo čitao novine. Više je volio neki dobar roman ili sudoku križaljku koju je ispunjavao u slobodno vrijeme.
- Eh, gospodin Nolan se tajno žalio Ministarstvu i vladi, ali su ga oni uputili meni - nastvai Hale - pa smo pričali o tome i ja sam mu pričao o tebi.
- Koja je moja uloga tu? - upita Lucas češkajući čelo.
- Došao sam na ideju da bismo mogli tebe nekako uvući u to, potajno - započe Hale - Imao bi ulogu učenika koji se prebacio na medicinu u četvrti razred, i ponašao bi se kao učenik. Išao bi na nastavu, i sve ostalo kao ostali studenti, a ustvari bi bio detektiv, doušnik koji će skupljati dokaze i rješavati ovaj slučaj. Ovo je krupan zalogaj za tebe, pa ću ti ja pomagati i savjetovati te šta da činiš.
- Ujka ja mislim da pretjeruješ pomalo - odgovori mu Lucas s blagim smješkom, ne vjerujući vlastitim ušima - kako ja mogu na medicinski fakultet, kad nemam pojma o medicini, uostalom trebam učiti ono što su oni u protekle tri godine da bih ih pratio, a ponajviše me zamara učenje medicine, jer to nije moj obim, a uostalom kako ću za godine?
- Taj problem prepusti gospodinu Nolanu - reče Hale
- Ja ću vas primiti - napokon progovori Andy - Primit ću vas kao redovnog studenta. Ostalima ću objasniti da si od mog prijatelja nećak i da mislite da je vaš domen medicina, a za ocijene i izostanke se ne brinite, kao ni za godine. Ja, lično ću vam pravdati, a ne vidim zašto je problem pomladiti nekoga za jednu godinu. Napravit ću vaš dosije, a na vama je samo da proučavate.
Nolan je Lucasa gledao molećivo
- Ali ja sam tek izašao iz škole i nisam čak stigao da razmislim o budućem poslu - odgovori Luke - uostalom, šta ako me raskrinkaju, trebam neko osiguranje i zaštitu.
- Ja ću vam platiti sve troškove i sve ću vam dopustiti, čak i nošenje oružja na studije. Samo mi je potreban vaš pristanak - reče Nolan
- A ja ću se pobrinuti da te ne otkriju - javi se Hale Anderson - dobit ćeš svoje oružje, koje god želiš, jer znam da se jako dobro razumiješ u oružja, a pravit ću se kao da ja proučavam slučaj da ne bi posumnjali na tebe. Sve usvemu, možeš bar pokušati, jer gospodinu očajnički treba pomoć, a ti si mi prvi pao na pamet.
- Zaista je očajnički - dobaci Nolan na šta se blago nasmiješi.
- Pa dobro, mogu pokušati, možda mito pomogne u budućnosti - reče Luke nakon dužeg razmišljanja.
Nolanu kao da je pao kamen sa srca, a Hale uzdahnu i samo se nasmije.
- Zaista vam hvala gospodo Anderson - obraćao se Andy obojici s osmijehom, a zatim se obrati Lukeu - gospodine Anderson, U septembru počinjete sa redovnom nastavom medicine.
Nolan mu pruži ruku i Luke svoju i tako se rukovaše. Nolan ustade, dohvati svoj kaput koji je bio obješen za uspravni nosač pokraj vrata i izađe s izrazitim "doviđenja!". Andersonovi ga ispratiše pogledom i tamna vrata, nedavno lakirana se zatvoriše.
- Drago mi je da si pristao - reče Hale.
- Nadam se da ćemo otkriti čudovište ili čudovišta - odvrati Luke - evo mog prvog slučaja. Daj Bože da sve dobro prođe.
- Baš ličiš na mene - našali se Hale
- Još pripremi arsenal oružja koje će mi trebati - uzvrati Lucas, na šta se obojica nasmijaše glasno.
Ljetni raspust je proveo veselo i proveo se najbolje što je mogao. Uglavnom je bio u Kaliforniji u posjeti rođacima. Jesen se bližila, a tako i nova školska godina. Luke je često razmišljao o svojoj misiji i sve iznova je čitao novinske članke koje je dobio od ujaka povodom ubistva troje ljudi na medicinskom fakultetu. Napokon je došla jesen. Došla je rano i već je pozlatila lišće na većini drveća i pokoje na putu. Parkovi su iskovani u nove jesenske boje, a iz fontana je sukljala hladna voda, koja je prije tri sedmice bila topla od sunčeve vatre. Posljednju "slobodnu" noć je proveo razmišljajući. Mislio je na medicinski fakultet i prisjetio se s kojom žestinom, ali željom studirao kriminalistiku i samo mu pade na pamet "ponovo u klupe". Ušuškan u topli krevet slušao je pjesmu lišća i stakato kiše koja je padala te noći. Prisjećao se proteklih školskih dana koji su proletjeli u vihoru prošlosti. Čeznuo je za školskim klupama, ali se malo utješio kad je pomislio da će sutra "ponovo u klupe". Teško je zaspao i slabo je prespavao kišnu noć.


* * *


Svanulo je maglovito jutro. Tračak sunca se jedva probijao kroz guste oblake i maglu. Ulice su puste, samo je pokoji tramvaj hodao po svojim šinama. U jednom takvom je bio i Lucas. Izašao je na jednoj stanici i pošao među redove kuća koji su se nizali. Prošao je kroz obližnji park i iza njega se uzvisila svijetloplava, nebo plava zgrada. Kad je prošao kroz park, uvidio je da je mnogo veća nego što je izgledala. U širokom dvorištu između pokojeg drveta stajao je medicinski fakultet. Stastojao se iz tri dijela. Prvi i najmanji dio je bila sportska sala. Lako je prepoznao po karakterističnim prozorima koji su obloženi rešetkama na vrhu pravougaonog dijela fakulteta. Drugi dio su bili kabineti za nastavu i kabineti za profesore. U tom srednjem dijelu zgrade je bio ulaz u širok hol. Bila su dvostruka staklena vrata, također obložena rešetkama. Treći dio su studentske sobe, u kojima su studenti spavali. Bio je to najveći dio i imao je tri sprata i prizemlje. Većina prozora su bila otvorena, koje su studenti ostavili da prozrače sobe i već su se kretali prema nastavnim kabinetima. Lucas je pri širokom ulazu u dvorište između dva stuba vidio sićušne prilike kako se kreću prema prvom i drugom spratu. Ušao je kroz ona široka vrata i našao se u velikom holu. S lijeve strane su se nalazila dva uža i međusobno udaljena hodnika u prvom je vidio nekoliko vrata, u druga su, pretpostavljao je, vodila u sportsku salu. Prekoputa vrata na koja je ušao bila su dva velika staklena prozora duž čitave strane, koji su odvojeni zidom ispred kojeg se nalazio stakleni sanduk koji je sadržavao studentska djela i neke stvarčice vezane za medicinu, za koje Luke nije imao pojma šta znače. Desno od njega se nalazila mala portirnica dopola od drveta, a odpola staklo. Imala je i jedan mali prozorčić s daskom ispod. Nalazila su se tu dva, već šira hodnika i uz portirnicu stepenice na više spratove. Kao što je gornji hodnik lijevo bio ulaz u salu, tako je i ovaj desno bio ulaz u dio sa studentskim sobama, a prvi hodnik je vodio u WC. Luke je tako zbunjeno stajao, dok nije čuo škripanje poludrvenih vrata portirnice i najednom se ispred njega pojavio mladić širokih ramena i vidnih mišića. Imao je crnu "body" majicu koja mu je otkrivala masovne mišiće. Bio je skoro za glavu veći od Lucasa.
- Ko si ti - upita ga ovaj.
- Lucas Anderson, novi učenik. Ko si ti?
- Ja sam portir i stojiš u mom holu. - reče mu ovaj podrugljivo se smješkajući.
- Znam da si portir, mislio sam na tvoje ime, a ja ne vidim nigdje neki znak da je tvoj hol. - odgovori mu Luke spremno.
- Ti to pokušavaš mene ismijati, šako jada. Ja sam glavni za ovaj i miči se dok te nisam zdrobio - nastavi portir polako mu se unoseći u lice.
Luke je vidio da se sprema nevolja, primijetio je da je on jeda nod starijih momaka ovdje, možda četvrti razred, ali nipošto stariji od Lucasa. Poznavao je takve tipove koji su sebe smatrali glavnim osobama. Znao je da ovaj pokušava samo da ga uplaši i da mu stavi do znanja da je on gazda. Luke je gorio u sebi, nešto nenormalno se kretalo njegovim tijelom. Mislio je da će da poludi, ali se suzdržavao i samo je gledao portira, što je ovaj pogrešno protumačio.
- Čuješ me, miči se u kabinet! - portir je nastavljao misleći da ga se plaši.- nemoj me ignorisati ili češ zažaliti-
- Hoću da vidim direktora - odgovori mu samo Lucas mirno.
- Koga ćeš ti vidjeti, šta tebe briga za direktora, miči se u kabinet kad ti kažem! - nije ovaj popuštao.
- Samo želim da vidim direktora - nastavio je Luke hladno.
- Kakav direktor, sad ću te upoznati s mojom šakom - nije se dao portir.
Luke je vidio da će mu to biti prvi sukob, ali se nije dao obeshrabriti. U holu nije bilo nikoga. Studenti su već bili u kabinetima, a ovaj je iskoristio tu priliku. Čvrsto stisnutom desnicom je zamahnuo prema Lucasovoj glavi. Luke je inače bio poznat po svojoj brzini i okretljivošću, da se izmakao na lijevu stranu dok je portirova šaka bila na pola putanje. Desnom rukom ga je uhvatio za zglob šake, a desnom šakom ga jako udario u bicepse, od čega izgubi čvrstinu. U istom trenu mu Luke izvrnu zglob nadolje, od čega se začu prigušeno "krc" i tako portir od bola izgubi ravnotežu i sruši se na koljena. Luke mu malko podiže ruku, pažljivo da je ne slomije, ali ipak čvrsto da ne pobjegne ili da se ne izvuče.
-Gdje je direktor? - upita Luke ponovo.
- Prvi hodnik lijevo, treća vrata desno - odgovori mu gotovo plačući-
- Mogao si mi odmah reći, ne bi boljelo - odgovori Lucas ironično, na šta ovaj samo zajeca.
Luke mu pusti ruku i uđe tamo gdje mu je rekao. Našao se maloj sobici u kojoj je desetak koraka od vrata bio stolić pretrpan papirima i za njim je sjedila gospođa, jako sređena i telefonirala nekome. Na zidu su bila još dva prozora i ostatak sobe je bio obložen zelenim ormarićima s dosjeima i lavaboom s vodom.
- Direktor vas čeka - odgovori ljubazno ona gospođa, koja je vjerovatno bila njegova sekretarica. Ušao je na blijedožućkasta vrata na desnoj strani zida, također otprilike dessetak koraka od vrata. Sad se našao u većoj kancelariji. Nasuprot njega se nalazio ormar cijelom dužinom zida prepunjen knjigama ispod kojeg se nalazio veliki stoli velika crna okruglasta fotelja. Lijevi dio zida je bio sav u prozorima ispod kojih su bili radijatori. Desno je vidio smeđi kauč iznad kojeg je bila velika slika nekog vodopada. Sa strana kauča su bile vazne s manjim drvećem, koji su bili do polovine pejzaža. Uz stol je vidio također lavabo s vodom. Prišao je stolu i stariji prosijedi čovjek podiže pogled. Lice mu se razvedri kad je vidio mladića
- Gospodine Lucas, dobrodošli i hvala što ste se odazvali pozivu. Molim vas sjedite.
- Hvala gospodine Nolan. Bio sam nakratko zadržan u holu zbog portira - reče Lucas prijateljski.
- Ah, taj Colin - uzvrati Andy sažaljevajući - Nikad se neće opametiti!
- Poslije ovoga što se desilo, sumnjam da će ponovo biti neprijateljski raspoložen - reče Lucas smješeći se, zatim se uozbilji - nego, da porazgovaramo za ovaj naš slučaj - reče Luke i zavali se u udobnu stolicu ispred stola.



<< Arhiva >>

0