09.05.2008., petak
(FrozeN) Pismo pokojnika
|
Kao dijamant na prstenu, stojim na sredini polja, u zelenoj gustoj travi. Polje je okruženo drvećem, mrak je, tamna noć, tamnija no ikada, samo refleksija mjesečeve svjetlosti briše sjene. Jedva se vidi. Stojim kao kip, hladan i tužan, okovan u duboku melanholiju. Ruke pružam prema obrisu mjeseca i tražim oči tvoje, tražim ih u zvijezdama, ja ih ne vidim, a znam da su tu. Samo ta okrugla svjetiljka mi osvijetljava misli. Pruža jedinu zraku i tone u moje oči, sve dublje. Sa svih strana čujem šapat drveća, tvoje ime mi u daljini šapuću.Vjetar vreba kao nečujni grabežljivac i on skače i tone u moje uši. Vraća mi sjećanja, jer posljednji put sam čuo šapat drveća, posljednje što sam vidio je ovo bolešljivo svjetlo. Nakon ovoga sam umro. Ti si otišla, ja sam ostao vječna sjenka koja će lutati ovim svijetom. Još sam mrtav. Zrak koji dišem, nije kao onaj koji sam uzdisao uz tebe, miris bijelog cvijeća nije kao miris onoga kojeg sam ti poklanjao. Tvoje ime sam posljednji put čuo u sjeni lipe, čije granje mi ga je šaptalo. Beharalo je od tvog glasa. Sve je mirisalo na tvoju kosu, dok smo zagrljeni ležali na pupoljcima i opalom beharu. A sad? Šta je sad? Nema mene, samo sjene i uspomene, skice i druge duge ulice kojima smo hodali. Bježim od tebe kao od zaraze, jer mi ulijevaš monotoniju, samo hladna siva boja. Postala si samo element moga sjećanja. Tvoje riječi, koje su spalile sadašnjost i sve moje snove, spalile su i mene. Razumijevao sam te, ponajviše od svega volio sam te, a sad? Postala si samo element, samo vidim vodu, bezbojnu i slanu koja nagriza rane. Voda, moje suze, to je sve. Otišla si s njim, zar je on vrijedan tebe? Zar on ima moć riječi? Hiljadu komadića na hrpi, sitni i bezvrijedni leže. To je moj život. To je moje sve. Sada čujem da i on tebi čini isto što i ti meni. Samo kimam glavom na ironiju života, osvetoljubivi scenario. Sada, dok stojim tu, opet vidim vodu. Pada kiša. Sapire prašinu uspomena. Gotovo je. Ostatak mjeseca je od dragosti potonuo iza spirala magle i mračnih oblaka, dok onu jedinu zraku halapljivo progutaše sjene. Vjetar sada odnosi tvoje ime, ruke mi padaju slobodno. Okraćam se na onu stranu gdje je zraka progutana i idem, odlazim, k'o mjesečeva zraka poljem je srce krenulo i tu iščezavam. |
0