16.05.2008., petak
(FrozeN) Fakultet; 2. Karte
|
- Pa, gospodine Anderson, potražite me poslije nastave da vam pokažem vašu sobu - reče Andy Nolan - Naravno gospodine Nolan - odgovori Lucas s zahvaljenjem - ali mi nije jasno zašto je momak, poput tog Colina portir u ovoj školi? - Vidite, svaki student je na određeni dan portir, tako je na ovaj dan portir Colin Hefner - Odgovori Nolan izlazeći iz hodnika nakon polusatnog razgovora s Lucasom - ali nemojte sad o tome, idite na prvi sprat, razred IV-B, imate čas anatomije. Nova je profesorica, pa se ne morate brinuti. - Hvala - reče Luke. Pošao je uz stepenice pažljivo promatrajući studente i profesore koji prolaze. Ni na jednom od njih nije vidio trag grižnje savjesti, niti neku mučninu za koju bi se smatralo da se dogodilo nešto u prošlosti. Ubica je među njima, to zna. On jako dobro glumi, ali će dati sve od sebe da ga otkrije. Zbunjeno je stajao na hodniku kao kip, dok su se svi ostali kretali. - Jeste li vi Lucas Anderson - začu nečiji ženski glas. Okrenuo se i vidio ženu od nekih četrdesetak godina, visoku s tamnom kosom na kojoj se primjećivala farba i sićušnim očima skrivene iza naočala oblika elipse. - Da, ja sam - uzvrati Lucas s odobravanjem. - Ja sam Nora Tinberg i nova profesorica anatomije. Užasno je ono što se desilo s bivšom profesoricom, jezivo - uzviknu s vidljivim uzbuđenjem koje je pokušavala sakriti - pa pustimo sad to, ajmo na čas. - Naravno - ljubazno će Lucas. Ušli su u veliki kabinet, čiji je strop bio jako visok. Klupe su podsjećale na neko kazalište, poredane u polukrug i spojene, sve visočije, tako da su svi imali odličan pogled na tablu i projektor u dnu kabineta, uz stol koji se nalazio preko puta vrata. Stajao je neko vrijeme s profesoricom dok se kabinet nije napunio. Kad su svi sjeli, progovori profesorica. - Dragi moji, ovo je naš novi student, gospodin Lucas Anderson - poče ona promatrajući razred dok se čulo došaptavanje - on je došao na privremeno, da vidi šta mi to radimo na našem fakultetu, kako teče nastava, i tako dalje. Pomozite mu da se odluči za naš fakultet i da nastavi ići u četvrti razred. Budite dobri prema njemu i napravite mu malo mjesta. - Dobro, mamice, bićemo dobri - dobaci neko od njih, nakon čega se svi nasmijaše. Lucas krenu stepenicama u sjede negdje u prve redove. Dok se tako kretao pažljivo je proučavao svaku crticu na licima studenata, jer je znao da nije bez razloga smješten u IV-B razred. Sjeo je između jedne crvenokose ljepotice, čije ga je lice odmah opsjelo. Zaista je bila lijepa, nježno i blago lice, kratka kosa i blistav osmijeh. Zapanjio se kad je prolazio pored nje. Odmah je pomislio da je posebna. Sjeo je s njene lijeve strane. Na Lucasovoj lijevoj strani je sjedio pokrupan mladić, i očigledno jako raspoložen. Bio je kratko ošišan i u svijetlo plavoj košulji koja mu je pristajala uz lice. On Prvi pruži ruku kad je Luke sjeo. - Ja sam Jacob Watson. - Luke Anderson - reče Luke Šapčući i prijateljski se rukova s Jacobom dok mu je promatrao lice. - A ja sam Anna Waine - dobaci djevojka koja je sjedila s druge strane. - Lucas Anderson - ponovi Lucas i s njom se rukova kao s Jacobom, ali mnogo nježnije. Anna se također u tom trenu zapanjila njegovom ljepotom i stasitošću. U njemu je vidjela džentlmena i jako joj se svidio, ali se samo nasmijala. Nora je počela neka uvodna predavanja i većina je nije slušala, a najmanje Lucas. Nora se plašila događaja. Zna na čije je mjesto došla i zna kako je bivša profesorica umrla na jeziv način. Bojala se da nešto kaže što bi uvrijedilo nekoga. - Koliko je to privremeno - upita ga Anna. - Ne znam, koliko bude potrebno - odgovori Luke, ali najradije je gledao njene smeđe oči, i kao da se kupa u njima, shvatio je da bi želio ostatak života provesti s njom. Ona se samo smješkala. - Drago mi je vidjeti nekog novog u ovom razredu - nastavi Anna - nakon onoga što se desilo, većina je otišla, ili se premjestila na drugi faks iako to teško ide. Odakle si ti došao ovamo? - S Mašinskog fakulteta - odgovori Lucas nakon kraćeg razmišljanja. Nije nikome smio reći istinu, jer još nije nikome vjerovao, pa čak ni bezazlenoj ljepotici - pomislio sam da bi bilo bolje pomoći ljudima, nego praviti neke stvari. - wow, s mašina na medicinu, šta nama mladima neće pasti na pamet. Teško mi je povjerovati de se neko nakon tri morbidna ubistva upisao u našu školu. - Da, znam. Ali je možda taj neko završio faks pa nema više ubistava, završio s školom - Pričao je Lucas ne vjerujući u vlastite riječi. Znao je da nije tako. Ona se nasmijala. U njenom osmijehu je primjetio tračak nade da je tako, ali nije bilo. - Nadam se - odgovori ona. - Ej Lucase - upade Jacob - Zovi me Luke, većina me tako zove - prekinu ga ovaj. Pokušao je što brže i što više upoznati osoba u njegovom odijeljenju. - OK, Luke, vidi - nastavi Jacob - mi ćemo se večeras kartati, pa ako si zainteresovan da upoznaš još nekoliko njih iz našeg razreda. - Naravno da bih. - Ako nisi u našoj sobi nekako ćemo te provući. Samo da nas direktor ne uhvati. Posebno nas drži na oku zadnjih par mjeseci, a posebno one koji su proveli raspust ovdje. - Ma ne brini za Nolana, doći ću. - Ok, znači vidimo se večeras? - Da - Tačno u deset sati - Uredu - Pokazat ćemo ti našu sobu. Lucas je skrenuo dosta pažnje na sebe, većina je blejila u njega sumnjivo. On se samo bojao da ne kaže nešto pogrešno, ili da se svojim postupcima ne razotkrije. - Šta misliš da ti pokažem naš faks, da prošetamo uokolo - ubaci se ponovo Anna. - Biće mi čast - uzvrati joj Luke. - Sačekat ću te na odmoru. - Važi. Tada začu prigušeno zvono iz hodnika. Izašli su na petominutnu pauzu. Slijedeći čas je bila socijalna medicina. Ponovo su se skupili u klupe i predstavio im se profesor Tomas Nickel kao profesor socijalne medicine i razredni starješina. Ostatak nastave je prošao jako dobro i bliže se upoznao sa Jacobom i Annom. Studenti su jedva izdržali do odmora, izašli su u dvorište. Zadnji među njima je bio Lucas, koji je ostao stajati pored dvostrukih vrata i naslonjen na ogradu stepenica. Gledao je zemlju kojom je prije par mjeseci mirisalo šareno cvijeće. Sad je bilo samo uvenulo cvijeće i blatnjava zemlja koja je bila trag jutarnje kiše. -Neko nam se zamislio - dobaci neko. Lucas je prepoznao glas i okrenuo se prema stepenicama. Ispod njih je stajala Anna i gledala ga svojim lijepim očima. -A da krenemo? - odgovori Luke. -Hajmo - uzvrati Anna. Tako je Lucas sišao niz stepenice i krenuo uz Annu. Išli su tako pješčanim putem kroz dvorište, iako je više ličilo na neki očuvani park. Anna mu je pokazivala cvijeće koje je sama posadila s ostalim ljubiteljima prirode. Tako su prošli pored sportske sale i zaustavili se uz ogradu. Sjeli su na obližnju klupu koja je bila okružena ružinim grmljem, a iznad nje se uzdizao široki jablan, čija je zlatna krošnja šaptala nježnosti proljeća. U tom trenu, dok su sjedili, Anna ga iznenadi svojim riječima. -Vidi Lucase, mislim da smo loše počeli - poče ona hrabro, na šta je Lucas samo iznenađeno pogleda. - Počeli smo lažima, a to nije dobro. -Kako to misliš - upita Lucas s svojim simpatičnim osmijehom. -Zar zaista misliš da bi neko povjerovao da si prešao s mašinskog fakulteta na medicinski? To je "nerealno" - reče mu Anna također blago se smješkajući, i posebno je naglasila ovo zadnje. Luke je bio zapanjen. Nije znao je li ga više šokiralo ovo doznanje ili njen prelijepi osmijeh. Šutio je i samo je zbunjeno gledao. -Mislim da mi ne bi trebao lagati. Samo želim da si iskren sa mnom. Ako je sve tajna, bar mi reci da li tvoj dolazak ima neke veze s ovim ubistvima? Prije nego što je uspio da odgovori, pred njim se pojavi visoka i plavokosa djevojka. -Zdravo, ja sam Nina Rey - reče ona pružajući ruku prema Lucasu -Lucas Anderson - odvrati on ne skidajući osmijeh s lica. - Ali me zovi Luke. -Drago mi je Luke - nastavi Nina ne obraćajući pažnju na Annu - Odakle si? -Nina vidiš da pričamo - upade Anna. Kao da je tek tada Nina primjetila. pogleda je dok je micala kovrdžavu plavu kosu s lica. Njeno puderom pretrpano lice se iskrivi u podrugljiv kez. - Nastavi kasnije s tom svojom pričom. Na ovo se Nina samo okrenu na suprotnu stranu i nestave iza žbuna. -Reci - reče Anna ne obuzdavajući se. Luke je imao vremena da razmisli. Nina jeste izgledala lijepo, ali je on doslovno mrzio prepuderisana lica i djelovala mu je nekako odvratno, iako je primjetio njenu čežnju. -Da, ima - napokon odgovori. Ruke su mu se počele tresti od nevjerice kako je otkriven od bezazlene ljepotice. Ukočen je stajao na kraju klupe, dok je par očiju bio uprt u njega. - ali ti ne mogu ništa više reći. Anna se zadovoljila ovim odgovorom. Lucas je osjetio neku čežnju za bježanjem. Jeza koja ga je prožimala je bila nevjerovatna. Nikad se nije tako osjećao. -Uredu, neka je to to - uzvrati mu ona klimajući glavom. Hajmo sad da se vratimo, uskoro počinje nastava. Nije pokušavala ništa više otkriti, već je samo ustala i vratila se s Lukeom do stepenica. U tom trenutku kao da ga je probudio glas Jacoba -Druže važi li ono za večeras? -Naravno - dočeka ga Lucas spremno. -Dođi da upoznaš nekoga. Lucas pođe prema Jacobu koji je stajao u sjeni lipe s nekoliko momaka. Progurao se nekako kroz gomilu i došao do njih. -Ovo je Paul Warner, moj cimer - počeo je Jacob da ga upoznaje. Lucas se rukovao s blijedunjavim momkom koji je škiljio iza svojih naočala. - Ovo je Anthony Nelton, pravi kockar od kojeg kasina umalo nisu bankrotirala. Nastavi Luke da se rukuje s momkom, crncem koji je očito bio košarkaš. -I ovo je Andry Taljewski, po nacionalnosti je Poljak. I s njim se rukovao. -Pa kockari da se vidimo večeras u deset. Nemojte kasniti, igrat ćemo mojim špilom. - reče Jacob Svi potvrdiše radosno. Lucas samo pomislio da je imao sreću što nisu ostali saznali o iskliznuću sa "Mašinskim fakultetom". Upravo tada se začulo zvono. Lucas je i dalje oprezno posmatrao oprezno lica, ali se zaustavio ispred vrata, pomakao se u stranu, izvukao se iz gomile i počeo čitati neku kratku vijest na vratima. Kad je krenuo da uđe, pored njega prođe Nina i pogleda ga svojim plavim očima. Namignu mu i s smiješkom prođe pokraj njega dok je jedva vidio njene oči kroz puder. Kad je ušao u hol i krenuo prema stepenicama, bacio je pogled kroz prozor portirnice, i u njemu vidio masivno mišićavo stvorenje, koje je još trljalo svoj zglob, a kad je podigao oči, pogledao je Lucasa praznim očima. -Životinja je ukroćena - pomisli Luke u sebi i poče se peti stepenicama s radosnim osmijehom. Pred kabinetom je nakratko zastao. Tada je Anna prošla pored njega i samo mu dobacila veselo: -Nemoj da te zavara lokalna sponzoruša. Luke se blago nasmijao i ušao za njom. * * * Oko pola deset navečer se začulo kucanje na tamno crvenim vratima sobe. Lucas ustade s širokog kreveta i pođe prema vratima. Otvori ih i pred njim je stajalo široko biće. -Hajde Luke čekamo te - reče Jacob. -Eto me, samo da obučem nešto prikladnije. Okrenu se i prišao ormaru lijevo od vrata. Izvukao je tamnoplavu košulju i bacio je na krevet iza sebe. Iznad kreveta je bio prozorčić,a ostala dva su se nalazila na zidu prekoputa vrata i kroz njih se provlačila plavkasta blijedunjava svjetlost. Desno od vrata se nalazio dugi radni stol i uz njega mala kanta za smeće. Stol je stajao duž zida. Lucas je zaobišao svoj široki krevet i ugasi lampu na noćnom stoliću. U dva koraka je nestao iza vrata. Lucasova soba je bila na trećem spratu na samom kraju. Njegova dva prozora su imala pogled na cijelo dvorište fakulteta i park kojim je Luke prošao dok je dolazio, dok je onaj iznad prozora bacao pogled na šumarak koji je samo jezivo šuštao na noćnom povjetarcu. Jednostavno se njegova jeza mogla osjetiti, kao da te dodiruje. Lucas je ušao u Jacobovu sobu na četvrtom spratu, dok su prvi sprat i prizemlje bile sobe namijenjene ženskim osobama. Prišao je okruglom stolu na sredini sobe. Soba je bila slična njegovoj. Lijevo su bila dva ormara i krevet na sprat. Njegova soba je imala samo dva prozora, također preko puta vrata. Ispod prozora je bio smješten veliki radni stol. Luke je uočio da je soba veća od njegove, prozračena sa blagim mirisom vlage. Za okruglim stolom je bilo pet stolica. Tri su već bile zauzete. Na njima su sjedili Anthony, Paul i Andry. Ali da je Lucas znao da će se desiti ono što se desilo, nikad ne bi ušao u tu sobu. Njih dvojica su prišli i sjeli za stol. -Igramo pokera, onako, bezveze, jer imamo novajliju - Poče prvi Jacob. Ostali se složiše. - i uzimamo više karata. Paul je prvi podijelio karte. Tako je nastala "interesantna" partija. Luke je neko vrijeme uživao, ali se kasnije smorio. Dosadilo mu je gledanje u jedne te iste karte i stalne pobjede Andrya Taljewskog. Shvatio je da će zaspati ako se nešto ne promijeni. To se desilo ubrzo. Počeo je osjećati blago strujanje kroz stražnjicu. Pomislio je da je možda do stolice. Pokušao je da ustane, ali je osjeti nemoć. Stolica kao da je crpila njegovu energiju i pretvarala se u sve jače pulsiranje. Padao je u nesvijest. Od svih prisutnih niko nije obraćao pažnju na njega. Ruke s kartama su mu pale na krilo. Očima je šarao suigrače. Nije čak imao snage da išta progovori. Vrtoglavica ga je obarala na naslonjač. Njegov pogled je završio na Anryu koji je sjedio odmah lijevo od njega i koji je grizao donju usnu zaneseno gledajući u karte.Tada je pao u neko međustanje, neki trans. Odjednom se trgnuo u škripavoj stolici. Držao je karte ispred očiju, tako da ih niko nije mogao vidjeti. Najednom je uočio da nije na ovom svijetu, već kao de je preletio milione univerzuma i sada se našao ovdje. Nikad mu se takvo nešto nije desilo. Kada je spustio karte na prsa, razgledao je oko sebe nijemo. Nalazio se u prostoriji, otprilike iste veličine kao njegova soba, ali za istim okruglim stolom s još četiri stolice. Prostorija nije imala ni prozora niti vrata, bila je samo obložena crnim ciglama koje su ga opkolile. I kad je podigao pogled na strop, nije vidio fasadu, niti trunku kreča ili tapeta, samo hladne crne cigle. Čak je i pod bio od crnih cigli. Iz njih je samo slušao teške uzdahe, sve dok nije uočio prisutne. Lijevo od njega, na mjesto Andryja, gdje mu je pogled završio, vidio je samo sjedu kosu i lakirane nokte, čiji su prsti držali karte u visini, tako da nije vidio lice. Znao je da je ženska osoba, vjerovatno starija zbog izraženih vena na ruci. samo je to vidio. Lijevo od te nepoznate osobe je sjedila još jedna ženska osoba u rozoj bluzi, čiji su se kovrdžavi krajevi kose završavali na grudima. Ona je također držala ruke na visini očiju. Još lijevlje je sjedila osoba, vjerovatno muško, pretpostavljao je po ćelavici. Imao je samo potkošulju i mišićava ruka je čvrsto držala svojih pet karata, dok je skroz lijevo, odnosno Lucasovo prvo desno sjedio kratko ošišani muškarac u crnom odijelu, čiji je vrh sive kravate počivao na još sivljoj košulji. Mirovali su tako neko vrijeme, dok je Luke sve teže udisao zrak. Sve je bila vlaga, nije možda ni bilo zraka. Samo je vlaga smrdila i širila se iz crnih cigli. Prvi pokret je napravila gospođa lijevo, sijedokosa. Nevjerovatnom brzinom, kao mađioničarski trik, dok je spuštala karte na visinu pluća, od njih pet postade jedna karta i ona je okrenu tako da je Luke vidio koja je. Bila je to dama karo, ali kad joj je pogledao lice, zamalo se nije oborio s stolice. Lice joj je bilo bijelje od papira, usta čvrsto zatvorena, a očiju nije imala. Neko joj je isčupao oči i niz lice su se ocrtavale linije zakorene krvi. Na očnim dupljama su bila dva siva dugmeta od košulje i čvrsto zabijena unutra, tako da se vidio dio mozga. Samo je izmakao pogled, i tada je vidio kako djevojka s kovrdžavim krajevima kose drži kartu na svojim prsima kao i žena prije nje. Ona je držala damu djetelinu, a kad je malo podigao pogled, vidio je široko čelo, ravan nos, ali nije imala donje vilice. Polomljeni krvavi zubi su smrdjeli, osjećao je njihov smrad, a jezik joj je bio odrezan, samo je vidio krhotinu što jeste nekada bio jezik. a nadolje je bila otvorena crvena masa. Nije imala zjenice, gledala ga je bijelim očima. Luke je sve više slušao uzdahe koji su se pretvarali u neprekidan žamor i šapat. Bio je na pola puta. Pomislio je da će umrijeti od vlage, čiji se smrad miješao s smradom krvavih zuba. Samo je prelistao pogled na ćelavicu, ali ga je i on dočekao s spuštenom kartom, od pet postade jedna, a bila je žandar herc. Gledao ga je iskrivljeno, desno oko mu je otišlo previše desno, skoro se sastavljalo s uhom. I donja vilica mu je bila pomjerena malo udesno. Samo on nije imao nosa. Na njegovom mjestu je bilo blago uzdignuće u koje su bile zabodene dvije borove grančice, tačnije na mjestu gdje su trebale biti nozdrve. Luke se jedva suzdržao da ne povrati, samo je produžio na čovjeka koji je sjedio desno od njega. Ovaj uopće nije imao lica. Nije imao oči, usta, nos, niti uši, samo ravnina od kože. U ruci je držao kralja pik. Samo je zaparao pogledom svoj karte i vidio svih četri istim redoslijedom kako ih je vidio kod ovih čudovišta. Ali najednom se karte u njegovoj ruci stopiše i postade jedna: kralj herc. Luke je baci na stol kao nož i ona se krajem zabi na sredinu drvenog stola. Osjetio je unutrašnju snagu i samo se trgnuo, ustao je iz svoje škripave stolice. Dok je ustajao, najednom je sve one osobe vidio naslonjene na crne zidove u okovima. Okrenuo se prema bezličnjaku i vidio ga kako udobno sjedi u svojoj stolici, a na njegovoj košulji je primjetio da nedostaju dva dugmeta. Tada je od njega začuo krkljanje, koje bi u normalnom svijetu bilo gromoglasan smijeh. Bezličnjak je na njega svom silom uperio smrad vlage. Lucas se borio i samo je uzviknuo "UBICO!" i bacio se na bezličnjaka tako snažno da ga je oborio s stolice. Tako su obojica ležali. Luke na njemu, a ovaj se očajnički branio uz krikove. Lucas ga je davio svom svojom snagom, koliko mu je dopuštala, Osjetio je kao snajperom da je pogođen jakim valovima vlage i preglasnim krikovima koji su maloprije bili blagi uzdasi. Skoro da ga Luke zadavi, dok se bezličnjak na samrti koprcao, vidje jaku svijetlost, samo jak blijesak pred očima. Vratio se u svoj svijet. Trgnuo se i vidio da kleči nad Jacobom i da ga svom silinom davi, dok su ga ostala trojica otimala od njega. Jacob ga je sve blaže stiskao za zglobove ruku koji su bili na njegovom vratu i gledao ga je polupraznim blagim očima, tužnim toliko da tužnije nije vidio. Nije mu dugo trebalo, već je trgnuo ruke k sebi, ali tada osjeti jak udarac u lice i od toga se bacio unazad. U ušima mu je još zvonilo i nije čuo šta ostali govore njemu. Vidio je samo kako podižu Jacoba, koji se crvenio kao paprika i jako kašljao. Ubrzo mu se vratio i sluh. Odjednom je ustao i potrčao preko sobe do Jacoba. Samo je čuo njegovo krkljanje. Bacili su ga na krevet dok su ga dozivali. Pokušali su da odbiju Lukea, ali je on govorio da je sad uredu, da ne zna šta mu se desilo. Ipak se oteo i prišao Jacobu. Lucas mu pruži dlan. Jacob je samo gledao krevet. Nije davao nikakve znake. Pomislio je da je mrtav, dok nije osjetio kako ga neko dohvati za rame i prodrmusa par puta. Lucas je trepnuo nekoliko puta i našao se u istoj sobi u kojoj su igrali pokera. Sve su oči bile uprte u njega. Pogledao je desno, plašljivo kao da će vidjeti nešto neočekivano, duha ili nešto. Samo je vidio Jacoba živog i zdravog kako drži svoju ruku na njegovom ramenu i zabrinuto ga gleda. -Lucase, Lucase - procijedi jedva kroz zube - jesi li uredu. -Da, samo sam malo umoran, to je sve - odgovori mu Lucas otpuhujući, kao da mu je pao kamen sa srca. - Mislim da mi treba malo odmora. -Mislim da ti prije treba psihijatar druže - reče mu Paul. -Pustite ga da dođe sebi - govorio je Anthony -Kao da si pao u neki trans - prikači se Andry - rekao si nešto tiho, u sebi, nešto kao... Ubico. Na ove riječi se Jacob blago trznu. Luke je to primjetio na njegovoj šaki. -Da, baš je bilo tiho - pomislio je Lucas. -Ne, samo mi treba malo odmora, to je sve. Nakon ovih riječi Lucas ustade bojažljivo, ali je ustao normalno, Ispitivao je cijelo tijelo, svaki atom je u sebi ispitivao. Izašao je na vrata i za par minuta se našao u svom širokom toplom krevetu. Cijele noći nije ni oka sklopio. Nikad mu se za cijelog života ovako nešto nije desilo. Zar će već poslije svog prvog slučaja završiti u ludnici, pomislio je, i šta će sada ostali pomisliti o njemu? šta se to desilo s Jacobom? ko je taj prokleti ubica? Sve su to pitanja na koja je tražio odgovore, a odgovore tek treba otkriti. Morat će nekome ispričati to što je vidio i šta se to dešava s njime, ali jedino ga je trenutno mučilo, šta će i taj neko pomisliti o njemu. |
0