07.10.2008., utorak
(H@cker) Obiteljsko muktašenje, priča prva:
|
[ Serijal priča namijenjenih svima onima koji se ne usude ništa prigovoriti spomenutoj imenici iz naslova koju sam, nužde radi, pretvorio u posvojni pridjev. ] [ Iliti priče za sve one koji misle da obitelj ima i svojih mana. ] Bratstvo i jedinstvo, pod navodnicima Lijepo je biti jedinac. Ljudi koji tvrde suprotno najvjerojatnije nikad nisu bili u situaciji imati nekoga u krvnom srodstvu, kojeg ostatak ljudi zove tvojim bratom/sestrom, a ti suvišnim izrodom. „Nemoj tako, pa on ti je brat/sestra!“, već vas čujem. No, prije nego smislite još replika kojima bi me prekinuli u dokazivanju teze izrečene u prvoj rečenici, molim da zastanete i pročitate ovo do kraja. Daklem, lijepo je biti jedinac. Imao sam priliku iskušavati to nepune četiri godine. U tom ugodno samotnom razdoblju znao sam često viđati ljude koji su bili na putu k dobivanju krvnog srodnika. Prije toga su, naravno, bili jedinci. A nakon… Blijeda koža. Izrazito upale oči. Deformacija kralježnice. Spuštena stopala. Anemija. Nerijetko i goveđi spongiformni encefalitis. Da, to su bili simptomi da su dobili „slatkog malog“ brata, to jest, sestru. Sve sam to pratio sa šeretskim osmijehom hodajući ulicom i ližući sladoled kojeg nisam morao ni s kim dijeliti. Bila su to sretna vremena po moj centralistički položaj u obitelji. Nedugo od tada je počeo mučan vremenski period za mene. Najbolja majka na svijetu se, naime, počela debljati. Nezaustavljivo. Što je najčudnije, to nju nije ni najmanje zabrinjavalo. Dakako, ja kao vrhunaravno uzoran sin nisam mogao dopustiti da joj pretilost naruši zdravlje, stoga sam joj velikodušno izradio plan mršavljenja i dijetu. Primivši moj papir s mojom najnovijom taktikom „Celer 7 dana“, slatko se nasmijala mojoj pretpostavci i rekla mi: „Ne, ne…mama će dobiti bebu.“ Trenutačno je nastala dramaturška stanka u kojoj sam još držao ruku, kojom sam joj dao papir, u zraku. „Bebu?“ „Da, bebu!“ Pogledao sam je s nevjericom, pričekao trenutak, a onda se dao u histerično jecanje koje je uključivalo ležanje na podu i udaranje svom snagom šakom o tepih. „Ne!!! Neću bebu!!! Mama debela!!! Neću trbuh!!! Nije to beba!!! Nije…!!!...“ Moj histerični napad s vremenom je prestao. Ali se zato histerija kojih mjesec kasnije ponovno uvukla u naš skromni dom. Želja mi se ispunila: mama više nije imala trbuha, ali je kao nusprodukt te promjene došao cendravac čije je nekadašnje prebivalište Vergilije, vodeći Dantea, previdio u turističkom pregledu jednog od najpoznatijih mjesta kršćanske mitologije – paklu. Naime, Dante nije primijetio mala vratašca lijevo od Sotoninog radnog stola koja vode u minijaturni, deseti krug pakla kojeg Nijemci nazivaju Geschwister. A sudeći po svemu, upravo od tuda su bili ekspresno poslali mršavo malo biće koje mi se zagonetno smješkalo iz mamina naručja. I počelo odmah drečati. „Onda, je li dogovoreno?“, bio sam uhvatio trenutak kada mame nije bilo u blizini da se uvučem u sobu gdje je Bruno, kako su ga nazvali, bio na svom bijelom pijedestalu i svisoka me gledao. „Bicikl, dvije špekule i ovo povećalo“, nastavio sam. „Više nego velikodušna ponuda, ako mene pitaš. Na tvom mjestu ne bih ni trena razmišljao, već bih odmah uzeo i otišao.“ Nije dao odgovora, već se samo smješkao. I nedugo zatim, valjda kao odgovor, posegnuo za svojim najdražim i najjačim oružjem - dernjavom i plačem. Najbolja majka na svijetu je odmah dotrčala i zatekla me u sobi. „Što si mu napravio?!“ Pogledao sam je srnećim pogledom i drhtavo rekao: „Ali mama, ja sam se samo htio igrati s njim…“ Znam i ja igru, mislio sam u sebi dok sam se osvrtao na izlazu iz sobe i gledao ga kako pruža svoje ručice prema mami. I još nisam rekao zadnju… Danas, trinaestak godina poslije, nisam rekao ni pretposljednju, a kamoli zadnju. „Marš, svinjo!!!“, počastio me maloprije trčeći niz stepenice prema dvorištu. Sustigao ga je projektil u vidu moje šlape koju sam netom bio torpedirao. „Vratit ćeš se ti 'vamo!“, vikao sam za njim dok je u netragom nestajao negdje iza drvarnice. I to je postala svakodnevica: on izaziva, ja uzvratim, on pobjegne i na kraju sve dolazi pred Vrhovni sud kraljice Majke. Ponekad je naklona njemu, ponekad meni, a često nastradamo obojica jer više nema živaca za naše razmirice. Potpuno razumljivo. Ja se branim da su te razmirice samo opravdani revolt na događaj koji se dogodio prije trinaestak godina. Nakon buke koju stvorimo takvim sukobima interesa, dao bih se okladiti da Stari negdje u potaji kune probušenu gumu od lateksa. Poput starih Grka za vrijeme održavanja Olimpijskih igara, imamo i mi svoje trenutke primirja i stvaranja prividne utopije toplih bratskih odnosa. To su dani blagdana, tj. okupljanja rodbine i sakupljanja novčanih sredstava od istih u naše zadružne džepove. Tada se zbilja doimamo kao prava složna braća koja, prema staroj narodnoj, kuću grade. No meni to nije posve jasno: što ako su braća složna, ali nemaju ni prebite pare? Kako onda da izgrade kuću? Ma dajte, molim vas. |
0