12.10.2008., nedjelja
(H@cker) Obiteljsko muktašenje, priča druga
|
Kad te pregazi stampedo Po svemu sudeći, mogla je to biti jedna sasvim lijepa subota. Sunce je neometano sjalo, ptičice su pjevale, a ja sam bio mladac koji će uskoro uspješno završiti peti razred i izležavao sam se u svom krevetu baveći se slatkim mukama kako utrošiti subotu koju su moji kampanjski kolege iz razreda prigrlili da još naštrebaju koliko se da. Iz mojih sanjarenja prekinula me Najbolja majka na svijetu, koju je pratio moj biološki otac - Stari. „Sine“, veselo je počela dok je ovaj iza nje smrknuto gledao, u najmanju ruku kao da će mi Majka uskoro priopćiti da smo prisiljeni emigrirati u neku zemlju. „Sine, molim te ustani i pomogni tati da sve pripremi.“, nastavila je u oduševljenom tonu, „Dolazi rodbina!“ Sad mi je bio jasan onaj letargični stav Starog. Odmah me je napalo malodušje dok sam u sjećanje prizivao događaj od prije tjedan dana, kada su baba i tetka počele složno guslati kako već dugo vremena nije bilo „onog pravog“ (?!) okupljanja obitelji. Izvlačenjem papirića iz šešira (u kojem, dao bih se okladiti, nije bilo drugog prezimena osim našeg) svečano je odlučeno da će se ta nesvakidašnja manifestacija održati upravo kod nas. Te večeri smo Stari i ja tugu utapali u alkoholu (on) i čokoladi (ja), pa smo i zaboravili na to. Ova mamina jutarnja obavijest grubo me je ošamarila i vratila u stvarnost. Oni zbilja dolaze. I dok smo u mučnoj tišini Stari i ja postavljali stol, Majka je čistila zadnja zrnca prašine, a Cmizdro (ako niste shvatili - Bruno) je veselo hvatao leptire u dvorištu. Zlobno sam se osmjehnuo, jer sam znao da neću u ovoj kaši biti sam. Kao manjem djetetu, na njemu je bilo da podnese više nezgodnih manira babaca da maze i ljubakaju djecu. A kako sam se samo bio prevario… „A milo moje, pa jes' to ti?!“, veselo je uskliknula prva gošća, punašna bakica koja bi s lakoćom mogla zgnječiti omanjeg konja kad bi sjela na njega. Da, jesam ja. Samo sam se smješkao i otrpio bolno štipanje lijevog obraza. „Kak' si mi naras'o!“, nastavila je u vedrom tonu, vjerojatno zato što joj je moj namrgođen izraz lica odavao da sam oduševljen njome. Da, bebe imaju tendenciju da narastu s vremenom, mislio sam u sebi jer sam znao da me ova babetina vidjela, ako je ikada, jedino dok sam bio beba. Jer nisam imao blagog ni grubog pojma tko je ona. Napokon je otišla dalje u kuću. Nisam gledao prema kome jer mi je bilo važno samo da se makne od mene. Sljedeća koja je bila na redu za ulaz bila je neka sitna baka buljavih očiju i debelih naočala kojoj sam se prisilno nasmiješio, jer sam bio pod prijetnjom Najbolje majke na svijetu da ako to ne učinim…znate već. No, da nastavim. To što je bakica sporo govorila („Miš…moj…mali…“) nije bio toliki problem koliko zadah koji joj se širio iz usta, a koji je podsjećao na loše pripremljeno varivo s mješavinom plodova iz porodica mahunarki. Divno, Grahus vulgaris. Zbog (ne)male mučnine od tog mirisa, a i pogleda na dvorište u kojem se hrpa ljudi pred ulazom impertinentno povećavala, taktički sam se povukao u toalet. Majka je ubrzo shvatila moj podli potez, pa je ona preuzela dužnost da dočeka sve na vratima. Ja sam se zadovoljno smješkao sjedeći na zatvorenoj zahodskoj školjci, zamišljajući Najbolju majku na svijetu kako sada vjerojatno ljudima govori, opravdavajući moje eskiviranje na zahod, kako „jadno dijete već neko vrijeme muči konstipacija“. Ta je žena nekad u stanju svašta izmisliti, samo da ne mora reći neugodnu istinu. Bar što se rodbinskih situacija tiče. Najgore je tek slijedilo. Moj povratak nije nikako mogao proći nezamijećeno, kako od rodbine (u sad već punom sastavu), do Majke koja je kvaziskrivenim ljutim tonom rekla da poslužim goste. Dao sam se odmah u tu nezahvalnu dužnost probijanja kroz obiteljsko-rodbinske mase. Vjerujte, nije nimalo ugodno nositi pun tanjur mesnih prerađevina dok vas jedna osoba štipa, druga pokušava zapodjenuti debatu s vama, treća gura novce u ruku, dok četvrta pokušava uzeti nešto s tanjura. Svima redom sam poželio gurnuti šiš-ćevap u jedno specifično mjesto, ali sam se (sa smiješkom, naravno) suzdržao. Vrhunac je bio kada me, dok sam nosio vrč crnog vina, netko (nisam vidio točno tko) tresnuo po leđima, valjda da me tobože potapša, i ja sam se popiknuo. Posljedica toga bila je da se kompletan sadržaj iz boce nemilo brzo preselio, da ne kažem prolio, na/po/ispod/oko stola. Složno se digla dreka. Većinom na nespretnost „djeteta“ koje je bilo crveno u licu, ali ne od srama već stoga što je ostalo bez zraka od tapšanja. U sebi sam se doduše bio cerio jer sam znao da me „tapšatelj“ vjerojatno spasio od daljnjeg posluživanja. Barem za ovaj put. Prošlo je prilično godina i neke stvari se nisu promijenile. Opet smo odabrani za sabiralište srodnika. I dalje dočekujem gostove (kako ih naziva moj Stari) na vratima. I dalje dolaze svakakvi, oprostite na izrazu, primjerci svojte. Ali nespretno dijete je naraslo. Ostalo je nespretno, dakako. No neke sitnice su doživjele promjene. Nakon nekoliko prokušanih godina stav „malog miša“ se radikalno izmijenio, na iznenađenje svih babaca. Više ne dopuštam da mi sline po kosi, već je tu sad diskretno rukovanje. Posluživanje je svedeno na najmanju moguću mjeru, a na namjerno-nenamjerne udarce uzvraćam obilnim laktarenjem uz smiješak i ispriku kako ih „uistinu nisam vidio“. Sijevajući očima, rodbina na to i dalje namješta svoj plastični osmjeh koji jedini nemam ja, na sveopće nezadovoljstvo. |
0