19.10.2008., nedjelja
(H@cker) Obiteljsko muktašenje, priča treća
|
Vrtuljak (života) Jedina rutina koju kao takvu prepoznajem u svojoj obitelji je ona koju Stari i ja nasamo nazivamo „robotska nedjelja“. Da pojasnim ukratko, riječ je o tome da svake Božje nedjelje nakon ručka sjedamo nas četvero u automobil i krećemo put roditelja Najbolje majke na svijetu – babe i djede, u našem žargonu. Dakako, ne bi to uopće bilo nešto loše da ne idemo svake nedjelje u isto vrijeme, istim putem, istom brzinom… Ne mogu vam opisati riječima koliko je dosadna ta rutina. Istinabog, Stari je jednom pokušao to razbiti, pa je krenuo drugim putem, ali je ubrzo pobrao topovsku paljbu očiju Najbolje majke na svijetu koje su vrištale „Kamo to ideš?!“, pa se pokunjeno vratio na staru rutu. I tako je neslavno propao prvi, a vjerojatno i zadnji pokušaj da nešto promijenimo glede toga. No kada smo ovaj put stigli tamo bilo je nešto drugačije. Kram preko puta njihove kuće odvijao se jednom godišnje i zbilja je to bila jedinstvena prilika vidjeti na istoj hrpi neukus, malograđanštinu i pučki rečeno, dernek. Dakako, Djed je odmah ponosno poveo svoje unuke tamo, od kojih je jedan – pogodite sami koji – otišao za njim iz čiste pristojnosti. Nakon što sam odbio sladoled zbog naročito sumnjivih higijenskih uvjeta koji su vladali u pokretnoj radnji krezubog sladoledara mutava osmijeha, krenuli smo dalje tumarati. Uskoro je Cmizdro, očima nepogrešiva tragača za nevoljama, ugledao ringišpil. Nakon što se prilijepio za njega, Djed je sav ozaren platio kartu, a zatim stao nagovarati mene da iskušam, po njegovim riječima, nezaboravan provod. Ljubazno sam odbio, argumentirajući kako jedan četrnaestogodišnji dječak nikako ne može sjesti u tu malu (i krhku) sjedalicu. Ali onda je pristigao ostatak obitelji i uz svesrdno nagovaranje „da se Djed ne uvrijedi“ nekako me ugurao na ringišpil. Vlasnik istoga se samo smješkao jer je to bilo dodatnih dvadeset kuna za njega. Vožnja je počela, a ja sam s kiselim smiješkom zaključio, osvrćući se, da je prosječna dob djece koja se voze 6,3 godine. Ali Djedova sreća nije dugo trajala. Nakon jednog ili dva kruga, nešto je počelo škriputati i uskoro je osovina na kojoj su bili lanci počela popuštati. Potom je pukla i tako svu djecu prepustila majci gravitaciji. Bio sam jedini koji se refleksno dočekao na noge da ne padnem. Vjerojatno zato jer sam bio daleko najstariji među korisnicima ringišpila. Sva djeca su plakala, dok se vlasnik kupao u znoju jer su bijesni roditelji tražili povrat novca. Obitelj se sjatila oko Cmizdre koji je padajući završio u obližnjem šipražju, a ja sam sa zluradim cerekom polako krenuo prema automobilu. |
0