20.10.2008., ponedjeljak
[Blu] Bespuće
|
Razmazane uljane boje na platnu, mnoštvo šarenih točkica čine savršenu cjelinu, tako nepouzdanu i neopisivo morbidnu sliku onoga što bi trebalo predstavljati naše najveće blago, krinka neprospavane noći i točka na i. Korak, jedan, zatim dva. Točkice plešu u nepravilnom ritmu, stalno izmjenjujući pozicije, plešući manevar kakav nikada prije nije bio viđen. Onozemaljsko iskustvo tvoje nepravilne strukture, bačen si u ralje nepredvidivoga, masa valova što neprestano se izdižu i spuštaju. Jedan osmijeh, jedan jecaj, maska iza koje svi osjećaji kriju se, i konci što vire iz nje, dozivajući natrag besane noći, vrisak uzaludne nade prolomiti će se k nebu još jedan posljednji put, kao što si si bio obećao toliko puta prije. Ruka preko očiju, slova isprekidana u ritmu tvog nepravilnog disanja, razmaci između misli očiti, stisak nepovratne snage. Ona te doziva, ne daje ti da sanjaš, preklinje te da se pridružiš nepostojećem šarenilu iluzije koja će te oslijepiti, zaslijepiti, samo ćeš jednom zakoračiti, i više se nikada nećeš vratiti. Izgubit ćeš neprospavane sate, rat kazaljki na satu, otkucaje vlastitog srca onda kada ih i ona ne čuje, a ne čuje jer su joj boje igra, tinta oružje, java, a ne san, upravlja ljepotom njena iskrivljenja, a dobit ćeš sve što ikada nisi htio. Elektricitet nebeskog svoda ponijet će te ka zvijezdama, a kontrole će nepouzdano ostati u gornjem lijevom kutu tvog radnog stola, na onoj strani koja je okrenuta prema zidu, pokraj ogledala i bilješki za sate koje ćeš ionako propustiti. A mrlje će se i dalje izmijenjivati, s jedne na drugu stranu, u ritmu kojeg ni ti ne možeš pratiti, ritmu sata kojeg si zaboravio, ritmu srca kojeg si izgubio, ritmu ljepote ogledala koju nisi prepoznao. I postat ćeš samo još jedna grana u nizu, drvena, tupa, nepomična, previjat ćeš se na vjetru kojeg si sam izazvao, sve dok te jednom ne sruši, i zemlja te ne prekrije, a vjetar odnese svo cvijeće koje ćeš izrasti na mjestu tvoga nepostojanja. Jer nisi dostojan cvijeća, nego samo ogoljele suhe, mrtve zemlje, ti jadna izliko za ljudsko biće čija sjećanja nekoć na bajke ličiti su htjela, i progone te, ona viče, masa valova kista kliče, ali sada samo crnilo budi te kada svićeš. [dakle.. sve vrste kritike su dobrodošle pošto sam prilično nova u svemu ovome.. ^^] |
0