12.12.2008., petak

(H@cker) Obiteljsko muktašenje: priča šesta

Okoš, bokoš, krepala kokoš

Televizija je, kao što jamačno znate, vrlo moćan medij za usmjeravanje javnog mnijenja. Ljudima redovito serviraju niz različitih neistina, laži i spletki, koji ovi isto tako redovito gutaju. Pasi ovco srednjoeuropska. No, da se ja vratim natrag na priču.
Pojava virusa ptičje gripe (popularno nazvanog ezoteričnom formulom „H5N1“ koja je utjeravala strah u koštanu srž) bila je bombastično puštena preko Dnevnika u javnost, koja je uskoro jednoglasno orkestrirala kako će uskoro nikad viđena kataklizma. Lastavice su se proganjale, vrapci gađali protuavionskim mitraljezima, a aktualni se ministar poljoprivrede i gospodarstva pred TV kamerama prežderavao piletinom dajući izjavu, dok mu je komad pilećeg krila virio iz usta, kako „nem..njam..opasnosti ako je sve..uf..dobro pečeno“.

Nakon kratke hamletovske neodlučnosti Stari je, kao uzorna glava kuće, ubrzanim postupkom izdao edikt po kojem se sva perad u krugu pedeset metara od kuće mora pohvatati i, kako je on to rekao, staviti u trajno stanje spavanja. Naravno, nitko ne bi njemu rekao ni riječi da nije i ostale članove obitelji pokušao prisilno mobilizirati u armiju smrti „Kokošja glava“.
Mama je hitno otišla na posao zbog izvanredne inventure. Brat je strgao nogu. Baka je otišla kopati bunar. Stric se objesio na tavanu. Ja se nisam uspio ničim zaposliti, pa smo ja i moj „kokošar“, kako ga zovem od tada, obukli ratnu opremu i krenuli u realizaciju oružanog prepada.
Ja sa dvometarskim kolcem za paradajze u jednoj i krampom u drugoj ruci i Stari sa svojim sjekiricama, nismo ostavljali dojam uravnoteženih osoba kod susjeda što su nas sa zebnjom promatrali. Možda je to bilo zbog naših luđačkih pogleda, ali ne bih sada o tome. Dakle, susjede su potjerale djecu u kuću i navukle zavjese na prozore, a Stari i ja smo se sve više približavali kokošinjcu.

Na znak, otvorio sam vrata i kokoši su očekivano izašle van. No, njih desetak se neočekivano razbježalo na deset različitih strana ne tako malog vrta. Tko zna, možda su i one gledale vijesti ili su priče o nadolazećoj opasnosti izvana već neko vrijeme kružile u peradarskim kuloarima. U svakom slučaju, kokoške su u samom startu imale prednost domaćeg terena pred dvojicom neplaćenih ubojica.
Nakon nekog vremena pošlo mi je za rukom stjerati jednu koku u kut, te sam prijeteći podigao štap. Taj tren mi je pokraj noge proletjela omanja sjekira, i omogućila kokici da iskoristi trenutak moje nepažnje i šmugne. Primijetio sam da mi se Stari, s kraja vrta (do kojeg ima dobrih tridesetak metara), ispričava što je promašio jer ipak je kokoš dvadeset centimetara ispred njega.
Nakon pola sata bjesomučne trke, rezultat je bio prilično jadan: kokoši sve žive i na broju, vrt pun perja, tata zapeo u guštiku, a ja umoran od trke. Tada smo dovukli pojačanja, nekako ih skupili na hrpu, te im je Stari zavrnuo vratovima i položio u grobnicu od vreća za smeće.
Ujutro, kad sam se ustao, zamijetio sam da kokoške djeluju prilično živo trčkarajući uokolo po dvorištu. Kad je to vidio, nesuđeni kokošar se bacio kroz prozor.

Tu "robotsku" nedjelju smo, kakvog li iznenađenja, otišli babi i djedu koji na svom posjedu imaju zavidan broj kokoši, pura, pilića i ostale raznovrsne peradi. Djed nas je dočekao s mirovinom u rukama, te nam dijelio novce govoreći da samo uzmemo, jer će se ionako ubrzo obogatiti.
Naime, na vijestima je čuo da se za svaki komad vlastite ubijene peradi dobiva određena svota novca. Koristeći svoja matematička znanja (završio je dva razreda osnovne) za proračune, zaključio je da će sljedeći tjedan navratiti netko od Rockefellera kako bi mu se poklonio do zemlje.

Pošto mi je ta priča bila dosta sumnjiva, osobno sam istražio o čemu se radi. Ispalo je da se plaća za ubijenu perad u krugu tri kilometra od zaraženog mjesta. Kako kod nas u krugu tristo kilometara nema zaražene ptice, propala je ideja o bogaćenju. No, prije nego sam to uspio prenijeti, perad je nepovratno lišena života.
Uvjeren kako se radi o prijevari, Djed nije htio odustati, već je natrpao prikolicu punu mrtve peradi i krenuo put gradonačelnice. Nije prešao ni dva-tri kilometra, već je bio iza rešetaka, a prikolica spaljena. Kasnije je Stari otišao da ga izbavi.
No, djedica nije gubio optimizam: čuo je na vijestima da ljudi puno plaćaju za neku travu…



<< Arhiva >>

0