12.01.2009., ponedjeljak
(H@cker) Obiteljsko muktašenje, priča osma
|
Vratolomije s kirurgije Ova bolna priča započinje jednog petka uvečer, kada sam se požalio Najboljoj majci na svijetu na već bolno pikanje u predjelu pete moje desne noge. Uz odgovor „otići ćemo doktoru“ jednostavno je riješila problem i nastavila pratiti „Ljubav u zaleđu“. To „otići ćemo“ protegnulo se na mjesec dana, ne zbog nebrige Najbolje majke na svijetu, već jednostavno nije bilo vremena. No, kad je pikanje prešlo u tupu bol, lupio sam šakom o stol i povikao da ja odoh pa makar skakao na jednoj nozi do bolnice. Preskočit ću priču do trenutka kada moja doktorica opće prakse s nekim smiješkom neodređenog značenja (za koji se dan-danas pitam što je značio) uspostavlja dijagnozu kako je to „o da, za operaciju“. Pomalo sam problijedio i progutao knedlu, a kroz glavu su mi prošle sve revno gledane epizode „Hitne službe“. I dok sam putovao nazad kući s uputnicom ljigavo sive boje slušajući komentare Najbolje majke kako će „to izrezat za čas, pa možeš za sat-dva igrat nogomet“, u svijest mi se uvukla slika nekog neobrijanog i prljavog radnika ruske koksare u Donjecku kako kreće prema mojoj nozi s motornom pilom marke Sthil – Easy to start. Iz neugodne iluzije budi me posprdan smijeh Starog koji lažnim zabrinuto-uslužnim glasom nudi različite vrste ubodnih i kružnih pila, da budu kraj mene za utjehu u tom trenutku. „Rezali te ubodnom pilom na sprovodu“, glatko sam mu odvratio. On se samo još više nacerio. Od tog maglovitog jutra na dan masakra sjećanja mi postaju jasnija tek od prolaska kroz „Vrata bez povratka u istom stanju“, te hodom tamnicama kirurgije u podrumu bjelovarske bolnice. Kako sam bio prinova u toj dimenziji čekanja, piljenja živaca i ratova za mjesto na neudobnim klupama u čekaonici, nisam znao kako je preporučljivo doći minimalno dva sata prije zakazanog vremena. Trebao sam kampirati u operacijskoj sali. Inače te dočekaju dupkom pune prostorije bijesne hipohondrične rulje gdje je pravi pothvat i pamćenja vrijedan događaj uspjeti doći do šaltera gdje pak čeka medicinska sestra na rubu živaca spremna na oružani sukob. S uputom: „Lijevo, pa na kraju“ došao sam pred vrata male operacijske sale ispred koje su bile dvije klupe. A na njima, uz njih, ispod njih i preko njih situirano, odokativnom procjenom, petnaestak ljudi. Stari je odjednom shvatio kako ga hitno zovu na posao, iako je bio na godišnjem, pa je odjurio. Uskoro je i mama, gledajući suženim očima za njim, izjavila kako zasigurno imaju neočekivanu inventuru na poslu, pa neka je nazovem kad završim. Tako sam ostao usamljen pred ljudima koji su se kao jedan okrenuli meni kad sam prišao, gledajući me pogledom kakvim borci Ultimate fighta časte jedni druge dok im sudac prije borbe objašnjava pravila. S flegmatičnim izrazom lica potražio sam mjesto, kojeg nije bilo, da sjednem. Nisam dugo čekao, kad se jedan čovjek srednjih godina ustao i, uz povik „Neka se gone u Promatrajući, shvatio sam kakva nevjerojatno natjecateljska atmosfera vlada u ovoj ustanovi. Naime, u prostoriju čekaonice doguran je pokretni krevet (onaj što ga imaju u vozilima hitne pomoći), vozač je na sav glas vikao da moli prostora. Zaista, bilo je hitno: čovjeku na krevetu frca krv na sve strane, ne zna se gdje mu je glava, gdje noge (neću dalje u detalje) i treba mu pomoć. Naravno, svi se pomiču, ali ipak se krevet ne miče. Razlog tomu je bila jedna bakica (doduše, samo izgledom bakica, jer se brzinom na kojoj bi joj pozavidio i Alonso podigla sa svog mjesta) koja je na sav glas vikala kako „niko ne bu njoj prek reda išel, jerbo ona čeka još od pol osam“ i koja je zapriječila put. Nakon galame i linča publike, bakicu je uklonio doktor koji se pojavio i zaprimio čovjeka na krevetu. S moje desne strane začuo sam komentar neke bake „Sram ih bilo! Kak' se sam ponašaju prema starijima!“, a koji je bio (nažalost) upućen meni. U strahu da ne razvije priču, samo sam lukavo kratko kimnuo u znak odobravanja, no i to je bilo previše. Uputila me u iscrpnu povijest bolesti razdoblja 1967.-1982., slikovite opise liječenja u daruvarskim toplicama i naširoko pričanje o petnaestom okupljanju umirovljenika doma „Fran Krsto Frankopan“. Babuskara je tada prozvana da uđe, ali mi je obećala nastaviti gdje smo stali, a ja sam se samo nasmiješio misleći u sebi kako ću je morati zatući nečim ako ponovno započne besjedu o kirurzima adekvatnim za zamjenu umjetnog kuka. Uz glasan uzdah, okrenuo sam se na suprotnu stranu, ali tu me dočekala kudikamo gora situacija: djed, dobi istovjetne maloprije spomenutoj babi, bio je spreman za svoj dio priče koji me ide. Nisam se čak ni pokušavao opirati, samo sam buljio preda se pokušavajući se ne obazirati na ono što je djedica govorio, koncentrirajući se na natpis „Zabranjen ulaz bez poziva“. „Za vrijeme Tita ovak' se nije čekalo!“, rekao je u jednom trenu, a ja sam se zapitao nije li on možda bio jedan od onih koji su pucali na Nijemce tijekom desanta na Drvar ili tijekom bitke na Neretvi. Tko zna, možda je upravo on srušio onaj slavni most. No ispalo je da je djeda bio prošao mnogo toga što nikako nisam smio propustiti: služenje vojnog roka JNA u selu Đilekare na Kosovu, sudjelovanje u prenošenju štafete na omladinskim igrama, pa sve do urote protiv aktualnih visokih državnih dužnosnika za koju je samo on znao. Mislim da je ispod izlizanog sakoa još imao bedževe sa likovima Tite, Tuđmana, a sada i Mesića, s pripadajućim anegdotama o susretima s istima. I baš kad je započeo priču o veličanstvenoj bitci na Kozari popraćenoj neprestanim bombardiranjem bestrzajnih brdskih topova srednjeg dometa i malog kalibra, medicinska sestra se zderala: „Došen!!“. Mislim da u svom dugogodišnjem radnom stažu nije vidjela nekoga koji tako rado trči pod nož, kao da je osvojio neku nagradu. U sali me dočekao kirurg u zelenoj kuti, krvavoj kao da je nekog zaklao, sa smiješkom žvačući nešto u ustima i govoreći mi: „Sjedni, Đuro!“ Ovaj, ja sam Kristian? Pogledao sam njega, osvrnuo se i pogledao babu i djeda u čekaonici i troskokom se bacio na kirurški stol. Uz povremene trzaje noge (kirurg nije bio baš blag) mislio sam kako ću Starog i Najbolju majku na svijetu jednog dana za osvetu zavezati i poslati preporučenom pošiljkom u obližnji umirovljenički dom, uz napomenu kako im, kao mladima o neiskusnima, treba dobra doza životnih mudrosti. |
0