17.01.2009., subota
Dreamer Deceiver : 2.4.18xx 2/2
|
Dani su prolazili , naše se bolesti i dalje nisu povukle. Moja nije napredovala, a bolest od malene je napredovala potpuno uništavajući njezino krhko tijelo, ali zato nije slomila njezin duh koji je poput kamena na buri. Potpuno neslomljiv. I dan danas se pitam kako netko tako maleni, netko tko je poživio tako malo ljeta može imati tako čvrst duh. Vrijeme je prolazilo brže nego obično, kad sam bio sam u sobi. Malena je ubijala vrijeme pričajuci razne anegdote iz svojeg života, te opisivajući farmu na kojoj živi. Često bi mene upitala o mojim događajima iz djetinjstva. Iz nekog razloga, kad bi me to upitala, nekakva omča bi stegnula moje srce. Možda zato jer sam svoje djetinjstvo potrošio čitajuci knjige, a ne zabavljajući se vani na suncu i zelenoj travi s svojim vršnjacima. Mislio sam joj pričat o svojem „neurednom“ životu, ali na kraju sam odlučio da to ipak nisu teme koje se pričaju maloj djeci. Kad bih je upitao o obitelji, uvijek bi zašutila i pokušala promjeniti temu. Nisam previše tup, da ne mogu shvatiti da doma ne ide previše dobro. Ipak nakon jednog posjeta njezinih roditelje, slomila se te ispričala o njezinoj obitelji koja nije bila takva bauk kao što sam ja pretpostavljao. Nije voljela govoriti i obitelji, jer je mislila da će joj se djeca iz sela ( i ja ) rugati radi toga šta je siromašna. Jedva su spajali kraj s krajem. Otac je mukotrpno radio po cijele dane dok je majka morala obavljati razne poslove oko farme. Mogao bi napisati stranice i stranice o njezinom životu, ali to nije tema ova pripovijesti. Ipak moram priznati da je živjela teškim životom. Koliko god im život bio težak, barem su imali jedno drugo. Jednog dana, nekom čudnom slučajnošću ostao sam nasamo u sobi s njezinim ocem. Bio je to vrlo pošten čovjek. To se jasno moglo vidjeti u njegovim očimo ,a boja glasa odavala je tugu koja ga muči zbog nesretne sudbine koju je zadesila njegovu kćerku. Dosta smo vremena proveli govoreći, ja lažuci o svom životu ( sumnjam da bi mu se svidio moj način života ) a on o mjestima koje je posjetio ploveći po svijetu, te kako se ipak nakon bezbrojnih putovanja skrasio na farmi s ženom i novorođenim dijetetom. Duboko je uzdahnuo i prošaptao da bi učinio sve za svoju kćerku. Čak i umro za nju. Njegove riječi su me duboko ganule i proganjale noćima. Od tog susreta, nisam mogao zaspati. Provodio sam noći mozgajući o tome što da učinim i pomognem spasiti njegovu kćerku. Sigurno bi je spasili da je u boljoj bolnici. Igrom slučaja, moje misli su odlutale na davno zaboravljene knjige koje već godinama skupljaju prašinu na tavanu. Knjige stare i rijetke, koje vrijede dosta novaca. Pomislio sam da bi ih bilo dobro prodat i stime spasiti malu. To je bio ključ, stare zaboravljene knjige, koje mi ne vrijede ništa, mogu spasiti život koji vrijedi puno više. Te sam večeri zaspao i po prvi put u dugo vremena bio ponosan na sebe. Njezini roditelji su se pojavili drugi tjedan i bili su oduševljeni mojom idejom. Svo troje su zaplakali, sada od sreće a ne od tuge. Ocu sam dao ključ svoje vile, te mu objasnio gdje se šta nalazi i koliko vrijedi. Možda je bilo malo naivno od mene što povjeravam ključeve poprilično nepoznatoj osobi, ali imao sam dobar osjećaj da me neće prevariti i da je moj ključ u sigurnim rukama. Čim sam mu sve objasnio, izjurio je iz bolnice brzinom munje. Moglo ga se vidjeti s prozora kako spretno izbjegava sve prepreke koje su mu bile na putu ( doktori i oni dosadni starci ). Majka i kći su skandirali njegovo ime sve dok im se nije izgubio s vidika. Sobom je zavladalo vedro raspoloženje, koje je potisnulo s trona onu melankoličnost koje je vladalo od kad sam ja došao. Čak je i soba izgledala puno vedrije nego prije. Nažalost, otac se vratio drugi dan s lošim vijestima. Pri samom pogledu na njegovo lice, moglo se vidjeti da je nešto išlo krivim putem. Sjeo se na krevet i ispričao da knjiga više nema, da ih je sve moja mati pobacala iz razloga da su me one uklele i zarazile vražjom bolešću koja će me odvući u samo ždrijelo pakla. Sobom je ponovno zavladala sumornost. Bio sam izuzetno bijesan. Najradije sam htio udariti nekoga ili nešto, ali sam se uspio kontrolirati svoj bijes. Sjetio sam se da sam sakrio jednu knjigu koja je čak vrijedila najviše, ali ne dovoljno da odplati operaciju malene. Ipak je vrijedila nešto, a za platiti ostatak nekako cu uspijeti pronaći način. Njezin se otac zgrozio na to gdje sam sakrio knjigu. Nije mogao vjerovati da sam takav luđak. Da život njegove kćerke nije bio u pitanju najvjerojatnije bi me otišao prijaviti policiji i ludnici. Neko je vrijeme proveo šuteći, a onda je prošaptao, tiho i jedva čujno, kao da se srami, da se slože sa mojim planom . Ponovno je otišao u moju vilu. Ovoga puta puno nesigurnijim korakom znajući što bi se moglo dogoditi ako ga nađu s tom knjigom koju sam sakrio na mjesto gdje je nitko nebi mogao pronači. Mjesto zbog kojeg bi me proglasili bolesnikom i zatvorili u ludnici do kraja ovozemaljskoga života. Upravo se te noći dogodilo ono užašno. Ono što me i dalje ponekad progoni u noćnim morama, nedopuštajući mi da spavam već da provedem noć prisjećajuci se one užasne aveti. Kad je otišao po moju vilu, noć je već polako padala. Hipnotizirano sam gledao kako sunce zalazi oduzimajući nam posljednje zrake sunčeve svijetlosti ovoga gorkoga dana. Kako je sunce zalazilo nebo je zasjalo purpurnom bojom, a par trenutaka kasnije kad je sunce napokon zašlo, pretvorilo se u mračnu noć ispunjenom miljonima zvijezda. Kad mi je napokon bilo dosadilo neprestano gledati u jednu točku na nebu vratio sam se u krevet i zaspao. Inače se sjećam svojih snova, makar slabo, ali ne sjećam se što sam sanjao te večeri. To je vjerojatno zbog šoka kojeg sam doživio. Probudila me nekakva čudna buka. Kad sam je čuo, samo sam se okrenuo u krevetu i nastavio ležati. Sobom je zavladala nevjerojatna hladnoća, a u meni je zavladao grozan osjećaj paranoje. Mislio sam da sam lud, da sam ponovno počeo luditi kao prije, ali nikako se nisam mogao otresti tog osjećaja. Neko vrijeme sam ga trpio, te shvativši da ne mogu više dignuo sam glavu te pogledao po sobi. Danas mislim da bi bilo bolje da sam ostao ležat, okrenute glave da ne vidim ono što sam vidio. U trenutku kad sam dignuo glavu i pogledao prema krevetu gdje je mirno spavala moja mala prijateljica, pored kojeg sam vidio tu užasnu avet. Neznam kako da je opišem. Ruke mi se nekontrolirano tresu na samo prisjećanje, a kamoli da zapišem kako je izgledala. Visoka prilika u dugome kaputu, čija prisutnost ulijeva strah u kosti. Njezino blijedo i izborano lice, gdje se vidjelo obrisi lubanje, se ne zaboravlja. One grimizne oči u mraku koje ponekad ponovno mogu vidjeti na najmračnijim mjestima. Koštunjave ruke koje su izlazile iz dugih rukave njezinog kaputa i približavale se prema tijelu malene curice. Sablast je micala svoju ruku sve dok nije došla do mjesta gdje se nalazi srce a onda je stala. Prošaptala je nešto nerazumljivo, nešto neljudski, a iz njezine je ruke izašla blijedolika struja koja je stresla malenu. Zastrašujuća svijetlost struje obasjla je sobu. Avet je tresla malenu par trenutaka, a onda prestala. Struja nestade iz njezinih ruku, a sobom ponovno zavladao mrak. To grozno biće me pogledalo svojim grimiznim svijetlećim očima te se nasmijala. Od silnog straha sam zaurlao iz svega glasa. Sablast se nakesila svojim krezubim osmijehom te se počela povlačiti iz sobe levitirajući nad ljepljivim bolničkim tlom. Prije nego što nestade iz sobe, pogledala me još jednom te reče nešto na meni nepoznatome jeziku. Neka nevidljiva sila ošinula me i bacila na zid držeći me pripijenim uza nj. Cerući se, spodoba me gledala kako bespomoćno pokušavam otgnuti iz stiska koji me držao pribijenim uza zid. Glasno se nasmijala, a u meni je zavladao mrak. Neznam što se dogodilo i gdje je nestala ta sablast. Probudio sam se par dana kasnije s užasnom glavoboljom, bez mogućnosti govora i nažalost sa sjećanjem na tu užasnu noć. Nalazio sam se u potpunoj drugoj sobi. Ova je bila čista i nije smrdila poput one gdje sam izgubio većinu vremena ove godine. Na susjednom krevetu, nije bilo ni moje male prijateljice. Nije bilo nikoga. Pokušavao sam vrisnut da pozovem doktora, ali iz nekog razloga nisam mogao. Suze mi ispuniše oči i proplačem od te silne muke. Moje je tijelo gorilo kao da je svezano na ognjištu, a niz moje lice padale su krupne kapi znoje izmiješavši se s suzama. Vjerojatno sam se ponovno onesvijetio od šoka koji me zadesio. Probudio sam se dan kasnije, a do mene su stajali doktori izbuljenih očiju kao da su vidjeli nekakvo čudo. Nisu bili daleko od toga. Moja misteriozna bolest je tokom dana kad sam bio u komi, dosegnula svoj vrhunac, bacila me u šok i potpuno se povukla ne ostavljajući nikakve tragove. Moja sposobnost govora ponovno se vratila. Isprva sam buncao o užasu kojem sam svjedočio noćima prije. Pitao sam isto kako je djevojčica, jeli živa ? Što joj je učinilo to stravično stvorenje ? Savjetovali su mi da se smirim i da ce mi ispričati što se sve dogodilo. Liječnici su te noći čuli „ moj “ glasan smijeh, te odjurili prema sobi. Našli su me onesviješćenog kako ležim pored zida. Koliko god je moj smijeh bio jak probudivši i prestraviši pola bolnice, moja prijateljica je nastavila spavati spokojnim snom. Kad su je vidjeli kako spava, pomislili su da je bolest napokon učinila svoje i oduzela svijetu još jednu dušu. Jedan od doktora joj se približio, te stavi ruku na njezin vrat da provjeri ako je još uvijek diše. Njezino je srce i dalje kucalo. Pošto je nisu htjeli buditi, ostavili su je da spava, a mene odveli u drugu sobu. Moja je bolest tih dana dosegla vrhunac, te očito izazvala halucinacije koje su proizvele onu čudovišnu noćnu moru. Pao sam u komu, a tokom tih dana koje sam proveo viseći između života i smrti, bolest se postepeno povlačila, a jučer se potpuno povukla. Prije čuda koje me zadesilo, Liječnici su doživjeli još jedno. Ujutro, nakon što su me odveli od one sobe, malena se probudila. Nije imala one ogromne podočnjake ispod njezinih očiju. Njezina se plava kosa sjajila na jutarnjem suncu, a njezino lice nije bilo boležljivo blijedo. Ozdravila je. Doktori su bili smušeni ovim čudom koji se dogodio u njihovoj bolnici. Dva pacijenta potpuno su ozdravili na misteriozan način. Nažalost, nova tragedija je pogodilo obitelj moje male prijateljice. Tog dana, nakon što su napustili bolnicu, njezin je otac preminuo od srčanog napada. Taj je događaj zavio u crno cijelo selo. Otac je bio onaj koji je hranio njihova gladna usta i sad su ostali bez njega. Potpuno siromašni, gladni i sami, prepuštene na nemilosti ovoga svijeta. U bolnici ostadoh još par dana, a nakon izlaska uputio sam se u posjetu k mojoj prijateljici koja mi je pravila društvo u bolesnim danima. Njihova farma je bila prava pustopoljina. Sama jalova zemlja. Mjesto gdje samo najupornije biljke mogu izrast iz te pokvarene zemlje koja je razlog zašto su tako siromašni. Na moju nesreću, kuća je bila prazna. Hodao sam okolo po farmi, tražeći bilokakvu živu dušu. Par minuta kasnije naišao sam na njezinu majku. Ispričala se što me nije dočekala i da me nema ničime za ponuditi. Nasmijao sam i rekao da se ne treba time uznemiravati. Njezine kćerke nije bilo kod kuće, otišla je kod bake, dok njezina mati ne sredi situaciju oko farme. Dugo smo razgovarali, a u razgovoru je napomenula kako je dan prije nego što je njezina kćerka ozdravila, cijeli dan provela moleći se u crkvi za njezino ozdravljenje. Nadodala je i da je molila za moje ozdravljenje. Oči su joj se ispune suze. Nisam mogao raspoznazi kakve su to suze, suze radosnice što je dobila natrag svoju kćerku, ili od tuge što je izgubila svojeg muža koji je prehranjivao obitelj ? Bog dao, bog oduzeo, kako je rekla. Spomenula je da se muž vratio iz moje vile bez knjige i vidno uznemiren. Upitala ga je što ga tišti ,a on joj nije odgovorio. Upitala ga je ponovno, ali on joj nije odgovorio već je nastavio šutjeti i gledati u praznu točku. Onda ga je upitala ako je pronašao knjigu, na što je on niječno mahnuo glavom. Shvativšida ga to tišti, pustila ga je na miru. Njezin se muž tad iznenad dignuo i uhvativši je za ramena moleći je da me kasnije zamoli za financijsku pomoć jer da je to im to dugujem. Prestravljena time, pristala je iako nije znalo zbog čega ja njima dugujem. Priznajem da to je i mene zanima. Barem me zanimalo do onog trenutka koji me nagnao na pisanje ove ispovijesti. U tom trenutku me zamolila ako joj ikako mogu pomoći jer nezna kako ce inače prehraniti svoju kćer. Neznavši što da učinim u tom trenutku, zamolih je da dođe kod mene za tjedan dana i da ćemo nešto riješiti, te se zaputih natrag k svojoj kući. Galerija je ponovno procvjetala nakon što sam uzeo uzde u svoje ruke. Protesti crkve su se ponovno pojavili, a s njima i znatiželjni gosti. Sve je bilo po starome. Slao sam novac onoj jadnoj ženi i ponekad koji igračku svojoj maloj prijateljici. One su mi svakoga blagdana slale ukusne kolače, kakve nije mogao napraviti ni moj najbolji kuhar. Povremeno sam imao noćne more u kojim me posjećivala ona nakaznost. Budio sam se drhtajući i sav znojan. Svakoga mi je puta laknulo kad sam shvatio da je to sve bio ružan san. Nadao sam se da je i ona noć bila samo ružan san. San koji je djelovao malo stvarnije ili samo halucinacija zbog one bolesti. Vrijeme sam provodio crtajući slike, pisajući razne mračne priče ili pjesme ( kako bi ih običavala nazivati moja pokojna mati ). Kao što rekoh, skoro sve je bilo kao u starim vremenima. Sve do ovoga kobnoga dana. Jutros, u moju galeriju stigla je nova slika autora koji je završio u ludnici pred par mjeseci. Prije nego što je poludio, slikao je motive iz prirode i seljačkog života. Crtao ih je sve dok nije dobio kap koja ga je očito nagnula da počne crtati groteskne crteže užasnih motiva, pred kojima sam i ja ustkuknuo, kako od straha tako i od strahopoštovanja. Ta slika bila je zakrivena bijelom plahtom, čekajuci me da je otkrijem i pokažem svijetu. U ruku sam šćepao plahtu i potegnuo je otkrivajući sliku mojih noćnih mora. Noge su mi počele klecati, ruke trest, a moja usta su ispustila užasan krik. Na slici je bilo ono. Groteskna avet koja me posjetila one stravične noći. Buncajuci sam gledao u nju. U one grimizne oči koje me gledaju hipnotizirajućem pogledom. Kunem vam se, osjetio sam da je slika živa. Vidio sam kako one oči svijetle, mogao sam čut kako se podrugljivo smije onih paklenim smijehom koji i dan danas čujem u najtišije doba noći. Noge su izgubile snagu, pao sam na pod i onesvijetio se, barem su mi tako rekli. Udarac groma i zvuk pljuska kiše probudili su me par sati kasnije, par trenutaka prije nego što sam započeo pisati ovu ispovijest. U glavi mi je vladao kaos. Stotinu mi je misli prolazilo kroz nju, proizvađajuci užasnu glavobolju. Dalo mi je i inspiraciju za novu priču, priču koju bi mogao započeti nakon što završim s ovime. Užasnut motivom one slike i pomalo sretan zbog inspiracije koja me posjetila, otišao sam do svog radnog stolca, pripremio tintu i pero. Nažalost papira mi je ponestalo. Sjetio sam se da se u ladici nalazi jedna poluprazna bilježnica u kojoj sma pisao svoje pjesme. Ladicu sam otvorio bez problema što je bilo čudno jer je inače bila zaključana i nisam je otvarao već godinu dana. Ispod bilježnice, nalazila se i jedna knjiga crnih i debelih korica. Uzeo sam je u ruke i moje su oči zasjale. To je knjiga koju sam sakrio i koju je trebao pronaći. Mučeci se s mišlju kako je dospjela ovdje, otvorio sam je na stranicu koja je bila obilježena. Pogled na tu stranicu me zaprepastio. Na slici koja je ukrašavala tu stranicu bila je sablast grimiznih očiju u dugome kaputu, blijedog i suhoga lica. Bila je to Smrt. Ona koja ima sposobnost oduzimanja života i mjenjat jedan život za život druge osobe. Smrt koja je darovala malenoj život i oduzela život njezinoga oca. Smrt koja je možda i mene izlječila. Što me izlječilo ? Jeli to stvarno bila ona ? Ili je to bila molitva koju je za mene izmolila majka moje prijateljice ? Ako mi je smrt darovala život kako to da nitko nije preminuo od moje obitelji ili od mojih voljenih. O moj bože, kakav je to krik upravo ispunio moju vilu ? |
0