11.09.2007., utorak
(H@cker) Ubojiti smiješak, 3. poglavlje
|
Na monitoru se pojavi izbrazdano lice postarijeg čovjeka, zalizane sijede kose. Dio glave od nosa prema gore bio je nevidljiv, u nekakvoj sjeni. No zato se na usnama jasno vidio titrajući podrugljivi smiješak. - Čisto kao i svaki put, Christopere… - - Znate da ne volim kad me tako zovete. – odvrati James hladno, iako je pritom jedva primjetno trznuo usnicom. - No, nemojte se ljutiti – započe pomirljivo starac – posebno kad ste upravo postali još teži za lijepu svoticu. - Novac ne kupuje sve, i vi to znate. - reče Dowell. - Ali ipak imate svoju cijenu. – uzvrati starac. - U redu, sljedeći put želim tonu Mars čokoladica iskrcanih ispred zgrade – sarkastično pripomene Dowell. - Mislim da sljedećih nekoliko dana nećemo trebati vaše usluge. Ali ostanite dostupni. – skrene s teme starac. - U redu. – reče James i prekine videovezu. Zatim se obrati računalu: - Del, jesi li uspio uhvatiti signal? – - Jesam, gospodine. Ispisujem adresu. – Uskoro se na monitoru ispišu dva tekstualna retka, popraćena trodimenzionalnom slikom visokog nebodera koji se poput igle sužavao prema vrhu. Taj sami vrh nebodera bio je istaknut crvenom bojom, očito označavajući traženu adresu. James se ponovno osmjehne, pa reče: - Del, prebaci sav novac s primarnog računa na onaj švicarski račun, pohranjen u memoriji - Nakon nekoliko sekundi, oglasi se računalo: - Transakcija obavljena. - - U redu. Sad obriši sve podatke i ugasi sustav – reče Dowell i krene prema lijevim vratima, koja su vodila u prostoriju ispunjenom samo jednim golemim krevetom. Tu večer je nemirno spavao, ali nimalo zbog počinjenog ubojstva – na njega je već bio zaboravio. Mučila ga je njegova podsvijest, odnosno sjećanja davno potisnuta u nju… Lindsay. Ne, predugo se borio da je izbaci, ne opet… * * * Ujutro ga je probudilo mutno sunčevo svjetlo koje je oskudno ulazilo kroz prozor, jer se vani bila digla gusta magla. Ostao je ležati otvorenih očiju još nekoliko minuta gledajući strop, a onda se ustao, obukao, zadržao se na kratko u kupaonici, pa izišao na ulicu u tu neprozirnu, vlažnu i hladnu zračnu masu. No i sa zatvorenim očima je znao put do kafića u kojem je bio redoviti gost svakog jutra zadnjih pet godina. Ulazeći, primijetio je da je kafić pust, ali to ga nije nimalo zasmetalo. Sjeo je, dok mu se približavala konobarica duge crne kose i istovjetnih tamnih očiju. Osmjehnula mu se: - Kao i svaki put, Jamese? - - Da, naravno – odvrati uzvraćajući osmjeh – i molim te, pojačaj malo TV. Bila je sasvim zgodna i bilo je sigurno da redovito privlači muške poglede; no James je samo bezizražajno gledao u TV ne svraćajući uopće pogleda na nju. Uskoro se vratila za šank, uzimajući daljinski upravljač u ruke i usmjerujući ga prema televizoru na zidu. Na programu je bio muškarac, kojemu je netko držao mikrofon ispred usta, i govorio je opreznim, službenim tonom: - …profesionalno odrađeno, sa jednim hicem u glavu, drugim u srce i trećim u desno plućno krilo. Usporedit ćemo ovo s nekim od prijašnjih slučajeva, ali… - James je zadovoljno ispio dug gutljaj iz svoje šalice, dok je konobarica komentirala: - Stalno povlače to jučerašnje ubojstvo po vijestima. Kao da nemaju drugih novosti - Dowell je samo neodlučno kimnuo slegnuvši ramenima, ispio do kraja čaj, te ostavio novčanicu na stolu i izišao van. Još malo se uvukao u svoj crni kaput, iako mu nije previše koristilo: hladnoćom popraćena magla je prodirala do kosti. |
0