27.10.2008., ponedjeljak
(H@cker), Obiteljsko muktašenje, priča četvrta
|
Vjenčanje iz noćne more Ili Vukovi ne napadaju sami Skoro pa sam posve siguran da je svatko od vas barem jednom u životu prošao, barem u ulozi gosta, ceremoniju vjenčanja i svih njegovih popratnih događaja. Pošto ne mogu čuti vaš (potvrdni) odgovor, prebacit ću se na onog za koga sigurno znam – sebe. Ja sam naime sudjelovao i na previše svatovskih svečanosti. Samo kao gost, naravno. Daleki rođaci, davno zaboravljeni kumovi, susjedi u ulici u koju ćemo se preseliti za koju godinu, neki (meni) nepoznati prijatelji…svi su oni nas ljubazno pozivali, a mi smo se istovjetno ljubazno odazivali. Jedno takvo slavlje mi se posebno urezalo u sjećanje. Mislim, bilo je to vjenčanje kao i svako drugo. Prvo se otišlo mladenki/mladoženji da se jede i pije, pa u crkvu, pa pravac restoran da se ljudi još više najedu i napiju. Prve dvije stavke u tom kalupskom planu proslave su prošle dobro, ali treća je bila kvaka. Odlazak u restoran. Sam dolazak je prošao regularno, ali onda su nastupili problemi. U nerijetko viđenom krkljancu pred ulaznim vratima (nitko nije čekao da mladenci popiju šampanjac, već su svi navrli unutra rušeći konobare pred sobom), dakle, u tom metežu sam zagubio roditelje pokraj kojih sam namjeravao sjediti, jer ipak je ljepše kad možeš s nekim popričati tijekom cjelonoćne zabave. Prvo sam sačekao da gosti posjedaju, no kako ih ni tada nisam uspio pronaći, brže-bolje sam zauzeo jedno mjesto u nekom ćošku na kraju stola jer se dvorana brzo punila i ja sam morao ugrabiti poziciju. Naposljetku sam nakon nekog vremena pogledom pronašao Starog koji je već, kao gladni divljak, besramno zlostavljao pladanj predjela. On i Najbolja majka na svijetu bili su udaljeni dobrih četrdesetak metara, oko šest velikih stolova dalje. Uspio mi je prenijeti poruku kako radi na tome da mi nađe nešto bolje mjesto. Tada je na put naše neverbalne komunikacije sjeo neki mrcina od dva metra i presjekao mi komunikacijske kanale. Strpljivo sam čekao neko vrijeme u nadi da će moj poduzetni Stari učiniti neki potez. Ali očito da je njega već bilo lupilo dobro vino, pa si je umislio da ja sjedim do njega, jer više nisam čuo ni glasa od njega. Tada sam počeo pomalo spoznavati ozbiljnost situacije. Dakle, ja u nekom zapećku na Velebitu gdje se borim s vukovima i medvjedima za hranu i opstanak. Vukovi, a pogotovo medvjedi do mene nisu se ni prividno obazirali na to što sam na rubu stola. Šalu na stranu, do mene su sjedili pozamašni ljudi: možda su bili Slovenci, možda Mađari, možda Hrvati, a možda i mješavina svega toga jer od silnih rečenica što su progovorili nisam razumio ni crne ni bijele. Uglavnom, nisam bio uvjeren jesu li ti ljudi zadnjih tjedan dana imali prilike okusiti štogod jestivo jer su sve doslovno čistili sa stola. Dođe predjelo, jedan-dva, nema ga! Ja sam se pak zadovoljio sa jednom crnom maslinom (koje inače ne volim, ali kad si gladan…) i komadićkom kruha što je ostalo. Pa nije moguće da će cijelo glavno jelo pojest'. Ajde, najest ćeš se već… Tradicionalnu svatovsku juhu uvijek preskačem jer mi je mrska, iako sumnjam da bi kraj ovih dobro uvježbanih istrebljivača pokraj sebe mogao ugrabiti i žlicu. Dok su još konobari donosili do stola glavno jelo, pladanj miješana mesa i prilog, ja sam bio spreman. U meni je nestalo zadnjih kapi pristojnosti i nekakvog reda: očnjaci mi porasli, sline izbile na usta, zjenice se proširile. Ovdje se radi o preživljavanju. Ili jedeš, ili si pojeden od gladi. Konobara koji nas je poslužio nisam tijekom cijele večeri više vidio jer dok on još nije ni stavio pladanj na stol, mi smo se počeli krvoločno otimati za svaku mrvicu mirisne janjetine. U epilogu nisam prošao tako loše, ugrabio sam neka rebrica i dva-tri krumpira. Kruha je bilo kao i Bin Ladenove rodbine u Bijeloj kući. Za piti sam imao izobilje mineralne vode, jer su je mustre do mene preskakale i oblokavale se alkoholom. Kasnije su napokon otišli na ples ili bolje rečeno, na ritmičko gaženje cipela. Tko zna, možda u njihovoj zemlji postoji takav ples. Za to vrijeme došao je pladanj s kolačima. Gledajući vukove i medvjede na podiju, sretno sam navalio na slastice namjerno ih stavljajući po džepovima i kud god su mi stali, da bih na kraju mojim dragim susjedima ostavio najmanji kolačić od svih. Tek toliko da me upamte. Kasnije sam, s mučninom u trbuhu od previše kolača, utonuo u dubok san u kojem sam sanjao da utapam jednog od susjeda u srnećem gulašu. Iz tog užitka su me probudili starci i rekli mi da krećemo. Zar već? Na pitanje kako mi je bilo odgovorio sam - „Nikad bolje“. |
0