02.05.2008., petak
(FrozeN) Na popločanoj stazi
|
Žalostan je ovaj trenutak, žalostan je i jadan, što proveden je uz uspomene, uz posljednji pogled koji otima sve. Za sreću su se žrtvovali, koja izblijedi uz stranca koji strast im uništi. Hodajući popločanom stazom zadnjim korakom u bašti ljiljana bijaše izgubljen i mirisom njihovim opijen. Ti ljiljani mu porodicu uzeše jer stranac ih je ljepotici njegovoj davao, nesvijesno dušu njegove duše krao, ljepotom je svojom bez daha ostavljao, do trenutka kada ih je u zagrljaju uhvatio, dok ga je ona odbijala odlučno. Stranac ode, ruševine ostavi, ruševine porodice koje vremenu prkose i historiju kroje, ruševine vječne tame. I bezličan sada on tamo stoji, na popločanoj stazi, u mirisu ljiljana. Odlazio je dok potomci su plakali, suze izmjenjivali, posljednji put razgovarali za baštenskim stolom. Brat i sestra tugovali su, plakali nad zlom kobi koja ih zadesi, koja roditelje rastavi, jer voljeli su se. Opsjednuti su jedno drugom bili, a slike će svoje u srcima čuvati, i zavoljeli su stranca koji im dođe i barijeru srca im sruši, i porodičnu sliku im pocijepa. Rastaviše se uz tugu beskrajnu, i bijes im u očima sjao, ljuti na roditelje svoje. Sestrica slatka pobježe, dok brat joj osta uz oca, ona ni majku ne pogleda. I sad trenutak nakon trenutka: stajaše tamo, pored kapije avlije, na popločanoj stazi, u mirisu ljiljana, posljednji put osvrnuo se, do pogleda njena na prozoru zaluta, suza mu skliznu niz obraz rumeni, jer ne voljaše ga više. Pogledom je proguta, dok srce mu se raskomada, jer ljubomora ih razori, dovede ih do ovog trena, trena vječnosti, jer vječito bi bio tamo osvrnut. Teret tuge na ramenima ga shrva, ime njeno je krvlju njegovom kolalo, jer još osjeća dodir njen, još ga peče pogled njen. Ali vrijeme ne stajaše, posljednji komad srca ostavio je tu, na hladnoj i sivoj popločanoj stazi. Svaki kamen bijaše mu hladan, svaki kamen bijaše mu siv, samo sjena je crni element bila, ali i ona je hladna i strašna. Gledao je na prozoru, posljednji put uzdahnu, posljedni put je pogledao, i trag je tu ostavio, život mu je ostao, što stvori savršeni scenario užasa. Sada i ljiljani od boli njegove uvenuše, samo mu truhlovine života ostaše. Njen hladan i prazan pogled, koji bijaše nekada pun ljubavi, još ga više otjera u beskrajnu tugu. Sudba se za njih pokazala, sudba ih je posljednji put zaljuljala, sudba je za njih umrla. Pusti neka suza pronađe svoje posljednje mjesto, koje tu je, na popločanoj stazi. |
0